Pokušavam platiti krevet za zadnje dvije noći. Ono popodne kad sam došao, na recepciji je bila samo neka volonterka koja mi je pokazala krevet i rekla da će u ponedjeljak netko biti na recepciji da platim.
Danas je ponedjeljak i recepcija je ponovno prazna. Odlazim do volonterskog ureda, a tamo se premišljaju da li da mi uzmu novac ili ne. Polako sam na kraju živaca i već pomišljam da se okrenem i odem sa 180 randa u džepu. Na kraju ipak uzimaju novac, ali nemaju sitnog za vratiti. Ajde opet čekaj! Nakon desetak minuta vraćaju se sa šakom punom kovanica. Valjda su ih išli skupljati od jedne do druge osobe. U Svazilandu je valuta lilangeni čiji je tečaj, poput malotija u Lesotu, jednak tečaju južnoafričkog randa. I tu se javlja paradoks. Bankomati izbacuju isključivo lilangenije koji nisu konvertabilni izvan Svazilanda. Random se može bez problema plaćati po Svazilandu, ali samo onim papirnatim dok kovanice ne primaju. Gledam svoje netom dobivene kovanice: mješavina randa i lilangenija. Pokušavam njima platiti kombi za Manzini, ali ne prolazi. U KFC-u u Manziniju ista stvar. Ne ide. Na kraju ipak nalazim nekakav market koji drži neki Indijac i uvaljujem posljednje kovane lilangenije i rande.
Manzini je do početka 20. stoljeća bio glavni grad Svazilanda i, iako je veći i dinamičniji od Mbabanea i liči koliko-toliko na grad, danas je samo važno prometno čvorište u centru Svazilanda.
Po vrućini koja je baš danas morala udariti vučem svoje stvari i pronalazim stajalište minibuseva za Maputo. I ovi rade po principu 'kreće se kad se napuni'. Minibus je krntija iz 70-i-neke, ali sreća u nesreći je ta da ne moram puno čekati i već nakon sat vremena napuštamo Manzini, smjer Mozambik. Minibus ima mjesta za 25 osoba. Ima nas stisnutih sigurno preko 30. A tu je i jadna kokoš koju vlasnik starac uporno pokušava zatvoriti u plastičnu vrećicu, a ova uporno pokušava iz nje izaći razderavajući nogama vrećicu. Toliko smo stisnuti da ni milimetar ne mogu pomaknuti noge i nakon dva sata noge, posebice koljena, toliko me bole da imam osjećaj da će mi se koljeno raspuknuti onog trenutka kada budem konačno ispružio noge i stao na njih.
Pola sata nakon Manzinija zaustavlja nas svazi policija i utvrđuje već odavno utvrđeno stanje – minibus je prenatrpan. Puca po šavovima. Vozač razgovara s policajkom i uvjerava je (lilangenijima) da nas pusti. Sat vremena kasnije stajemo na uzbrdici. Preteški smo i minibus ne ide naprijed. Vozač ga uspijeva ponovno upaliti i puževim korakom nastavljamo naprijed.
Na granici čekanje. Svaziji nas puštaju van, ali Mozambikanci traže ispunjavanje formulara pa plaćanje neke granične takse pa provjeravaju minibus i na kraju, nakon sat vremena, puštaju nas. Mislim, zapravo siguran sam, da je vozač nešto metnuo u džep policajaca i carinika. Odmah po prelasku mozambikanske granice, vozač skida pojas za vezivanje i uzima pivo u ruku. I nastavlja voziti. Čini se da u Mozambiku vrijede neki drugi prometni zakoni.
Okoliš je dosta suh. Zelenilo je zamijenila žuta boja spaljene trave i crvena boja zemlje i prašine koje ima posvuda. A na ulasku u Maputo počinje smeće. Jako puno smeća. A vozač baca pivske boce uz cestu. Toliko o ekologiji u Mozambiku! Gledam na tabli. Piše: Maputo 2km. I, tih dva kilometara prelazimo čitavih sat vremena jer je narod u minibusu odlučio da neće do centra, nego će putem izlaziti. I tako mi stajemo svakih 200 metara kroz sljedeća dva kilometara da bi izašao netko te iz prikolice izvukao svoju prtljagu. Po dolasku u centru, u minibusu nas je ostalo možda pet. Put koji je trebao trajati tri i pol sata, trajao je punih pet! Vrijeme u Africi nije važno. Ali meni se nigdje ne žuri.
Čitam u vodiču: taksi po gradu dođe 2-3 dolara. Tip me na stajalištu minibusa pokušava oderati za 200 meticaisa (oko 8 dolara) do hotela. Ljutito se okrećem, a on odmah spušta na 150. Želi pregovarati. Ja ne želim i odlazim niz ulicu. Drugi mi dolazi pomoći. Ovaj mi se čini pošteniji. Pronalazi mi kombi za 5 meticaisa do hotela i pomaže mi nositi torbu. Dajem mu malu napojnicu i svi zadovoljni.
Jedva sam dočekao tuš. Vani je sparno da sparnije ne može biti.
Ubrzo izlazim van u potrazi za internetom. Počelo je nešto puhati. Kad sat vremena kasnije izlazim iz internet cafea, vani je mrak i pljušti kao iz kabla. Čudnog li vremena u Africi! Nemam kišobran. Odlučujem izaći na kišu. Briga me za kišu. Želim se smočiti. Želim osjetiti kišu. Na putu do hotela prolazim pokraj katoličke katedrale koja izgleda poput velike svadbene torte u sredini trga kojeg okružuju komunističke grdosije. Zamislite Novi Zagreb i one komunističke stambene blokove, ali u tako jadnom stanju, da novozagrebački blokovi izgledaju luksuzno u usporedbi s ovima. Ipak, vidi se napredak jer ima građevne aktivnosti i tu i tamo postoji pokoja modernija zgrada. Prvi dojam Maputa je pozitivan, ali još jedan dokaz loše završene igre sa socijalizmom u 70-tim i 80-tim godinama 20. stoljeća. Dokaz mozambikanske socijalističke prošlosti jesu i imena avenija poput Lenjinove, Ho Chi Minhove ili Karl Marxove.
Neobično mi je biti u zemlji koja, za razliku od Južne Afrike, Lesota i Svazilanda, nije bila engleska, već portugalska kolonija. Sve je na portugalskom, a kako govorim španjolski, ne bi trebalo biti previše problema...