Pogleda se u ogledalo i tad primijeti mene. Neki strah ej bio u zraku. Promatrao me s čuđenjem mogla sam vidjeti tisuće upitnika koji kao baloni sapunice izlaze iz njegove glave. Ipak, pristojno me pitao:
„Zašto sjediš na zapišanim pločicama, odi sjesti za naš stol“, nisam znala što da mu odgovorim na to. Zapravo, duša mi je još vrištala, ali ovaj momak nije zavrijedio takvo ponašanje. Nisam znala ništa o njemu , ali način na koji mu košulja ocrtava ramena podsjetio me na mog starijeg brata, koji je uvijek bio zaštitnički nastrojen prema meni.
Ustala sam i pokušala malo srediti nered na sebi. Zagasila sam mobitel i spremala ga u džep.
Moram mu nekako zahvaliti, ali moje riječi su još preslabe da izađu iz usta van. Zagrlila sam ga. Bio je sav topao. Vidjela sam da me odmjerava u zrcalu. Ti muški! Nikako da smire porive. No, neću mu zamjeriti , činio se kulturan i drag.
Predložio je da izađemo iz wca i jednu ruku položio na moje lopatice, dok je drugom otvorio vrata kao pravi kavalir. Da me bar prisnije zagrlio u slučaju da je moja budala još uvijek u blizini. Tek tad sam primijetila mali znak dečkića koji piški na ulaznim vratima ovog wca. Od stresa ranije nisam ni znala da sam ušla u muški wc. Pisoare nisam ni primijetila.
Primicali smo se jednom stolu gdje je neki momak pričao s djelatnicom. Uskoro je ona otišla,a mi sjeli.
Post je objavljen 18.11.2008. u 09:57 sati.