Nakon tjedan dana konačno nađoh vremena za napisati adekvatan osvrt na izlet u Bavarsku od prošlog vikenda.
Dakle, izlet je nastao kao plod čiste dobre volje razrednice 2. razreda i kao i gotovo svi izleti s našom školom, bio je prejeben.
Krenuli smo u petak u 10 navečer sa Delte. Kako je pljuščina lila ko iz kabla, nekakvih pretjerano dugačkih i emotivnih oproštaja nije bilo.
Atmosfera je od samog početka ukazivala da nekakvog spavanja neće bit. Kasnije se vozilo kroz Sloveniju (Pa kolko te Slovenije ima, koda se vozimo po spiralama. - dobra, Šprajc).
Od oko 1 ponoći pa sve do 7 ujutro smo se vozili kroz Austriju. Kao što sam maloprije i predvidio, malo tko je uspio zaspat (s izuzetkom nekih smradova... Je tako Dora?)
Bilo je i zanimljivih stajanja kao npr. usred noći kraj nekakve kravlje farme u Tirolu i u 5 na pumpi u Kittsbilu (i Nereo sa sladoledom na -5 C).
Kod tete Helge (kaže Frane) u Innsbrucku dobih gratis šalicu i uspomenu na najgoru kavu koju sam ikad popio.
Slijedilo je još negdje sat vremena kroz autohtone (čitaj: čr00 krava-gnoj-seljačine) krajolike dok nismo napokon prešli u Njemačku i stali ispod prvog u nizu dvoraca Ludwiga II.
Neuschwanstein (sigurno je točno, kopipejstano sa Wikipedije) izgleda kao dovrac iz bajke sa tornjićima, kulicama and bulšit.
Kad smo napokon uspjeli ući, vrlo neobičan (tj. pederasto/kastrirani) vodič nam je u pola sata raskazao Ludwigove graditeljske perverzarije.
Nakon toga su se neki od nas dobrano upregnuli u obližnjoj pivnici.
Sljedeći dvorac - Linderhof - djeluje slično kao i prvi, samo nešto manji. Opet je, kao i prvi, gotovo degutantno nakrcan svim mogućim ukrasima.
Poslije su neki od nas doslovno padali pod dojmovima (DOSLOVNO, Ester, DOSLOVNO).
Približavamo se šećeru izleta, iliti hostelu u sklopu samostana u Benediktbeuernu. Dobar dojam su od početka podržavale obješene starke i tenesice pred ulazom (ironično govoreći, naravno).
Unutra su ženski i muški dio bili fizički odijeljeni staklenim vratima, i ženski je bio ukrašen jefinim tepisima i crtežima po zidu, dok je muški imao čak i WC!!!
Kasnije se saznalo kako su neki pronalazili mišolovke, hranu i ostatke krvi, urina, dreka i sličnih stvari po plahtama.
Ipak, Šprajc, Frane, Kiki i ja smo imali sreću da smo od svega toga pronašli samo mišolovku i čips (pitanje je što NISMO našli..).
Neki od nas su se opet dobrano upregnuli u obližnjoj pivnici i/ili pred hostelom.
U nedostatku bilo kakve tehnološki sofisticirane zabave (signal za mob je bio ometan, tako da je konstatno ostajao bez baterije) pribjeglo se maratonskom igranju briškule, trešete i una do kasno u noć.
Sljedeće jutro su smo nakon relativno OK doručka krenuli put Chiemseea na kojem je bio treći i zadnji dvorac.
Mnogi su si na brodiću priuštili kavu (ahhh..)
Dvorac Herrenchiemsee je koštao kao oba prijašnja dvorca zajedno, a tek jedna trećina ga je ostala dovršena. To sve govori.
Ono što se vidjelo je odista spektakularno. Dvorana zrcala, radne i spavaće sobe su se basnoslovno ukrašene i svi su maltene ošamućeni izašli van.
Pred kraj smo trebali još vidjeti rudnik soli kraj Salzburga, ali zahvaljujući švapskim drotovima (pardon, njemačkim policajcima) amo stigli sat vremena u zakašnjenju.
Da posebno ne pričam, rudnik je savršeno turistički uređen i doživljaj je za sebe.
Na povratku smo opet stali kod nekakvih VRLO skupih teti Helgi (lazanja 8 eura..) i opskrbili se svakakvim suvenirima (jelda Fabio?).
Sve do Rijeke se igrala briškula, pa zatim pjevalo i gledalo filmove. Kad dođosmo u Rijeku oko pol 1 po noći malo tko je mogao vjerovati i pomiriti se sa činjenicom da ujutro mora ići u školu.
Post je objavljen 17.11.2008. u 22:52 sati.