Kkao će vladati? Pa čuj, a američkom parlamentarizmu nisu stranke iste kao i u evropskom.Ne postoji tamo politikaili stav stranke. Ne "usklađuju" stranke stavove na klubovima prije zasjedanja, pa svi da glasaju kako su "dogovorili" na klubu. Stav šefa stranke, ili šefa države iz te stranke nije stav cijele stranke, svih njenih članova, funkcionera niti parlamentaraca.
A Americi ni postoji stranačka stega. Svaki član stranke ima svoje mišljenje o svakoj temi . Kada bi išli gledati što je zajedničko svim npr republikanskim senatorima i kongresmenima, te guvernerima, našli bi - NIŠTA.
Isto tako, i o pojedinačnoj temi- zagovornici rata u Iraku su bili i Republikanci i Demokrati (među kojima i gospodin Kerry), ali bilo je i Republikanaca koji su bili protiv rata. Čak i i jedan konkurent McCainu za republikansku nominaciju bio žestoki protivnik rata u Iraku, kojeg je zavzao okupacijom, što takvu riječ nisam nikada čuo niti od jednog Demokrata. On je sRepublikanac staroga kova, tvrdi desničar što se unutrašnjih pitanja tiče, antisocialist, ali u vanjskoj politici izolacionist. Smatrao je da Amerikanci nemaju pravo nikome nametati svoj sustav vrijednosti. Smatra da je američka sloboda i demokracija drugima nesloboda i tiranija. Sttav miljama napredniji od stavova Obame i Hillary.
No, da se vratimo na stranke; u Evropi, jedan stranka, jedan stav. Ako je tvoj različitiji od stava stranke, obično promijeniš stav, a anko ne osnuješ novu stranku.
U Americi je praksa drugačija. Ioanko pripadnost strancije nešto apstraktno. Stanke su u Americi dakle puno slabije nego kod nas.
Stranke su svedene na simbole i svoje predsjednike iz prošlosti, dakle stvar tradicije.
postoji nekakav prosjek stavova unutar stranke i to se nekako računa kao stav stranke.
Demokratski predsjednici, kao i kandidati za predsjednike su obično puno bliži Republikancima, jer takvo je američko birako tijelo. Npr clinton je klasični Republikanac, a Hillari je njegova preslika.
No, nemojmo na to gledati preoptimistično; stranke su slabe, i svedene na pojedince unutar stranke samo iz jednog razloga; na taj način se politička moć stranke rasprši na niz puno slabijih pojedinačnih moći, kako ne bi bila konkurencija moći interesnih logija, koji imaju zajednički interes, i čija je moć bez konkurencije.
U Americi postoje tri najjača lobija; naftaški, oružarski i židovski, i koji imaju zajednički nazivnik u njihovim interesima. I oni su zapravo jedina prava politička moć u državi. Predsjednik, Senat, Kongres i stranke su samo njihove marionete.
Te institucije nemaju nikakvu moć. Ona je raspršena, kao što rekoh na masu pojedinačnih moći. I ukoliko jedan pojedinac unutar stranke; Kongresa ili Senata suprotstavi se političkoj volji lobija, on je ništa drugo nego samo demokratski ukras.
jedini pojedinac koji je potencioalno opasan da se suprotstavi interesima lobija je Predsjednik. No, u tom slučaju postoji plan b; upozoriti ga, B; prisiliti na ostavku; C ;smijeniti ga, D; ubiti ga. Plan D je učinjen već 4 puta.
No, to su iznimke. Najčešće uspije plan A; a to je donacijama eliminiraju nepodobne kandidate.
No, zašto sam to sve napisao i kakve to konkretne veze ima sa Obamom?
Dakle, to što je Obama prvi "obojeni" i nebijeli predsjednik SAD-a, tj to će postati (ako mu Bog da), ne znači da su se "manjine" uzdigle na hijerarhijskoj ljestvici političke moći u Americi, več upravo suprotno, da se institucija predsjednika spustila sa ranga relativno velike političke moći na najniže grane do sada.
Post je objavljen 17.11.2008. u 00:28 sati.