Kad magluština spusti svoj teški poklopac ispod kojeg sve postaje jednolično i sivo, obično me uhvati neodoljiva želja da prespavam zimski san pa se po dobrom starom medvjeđem običaju probudim tamo negdje u proljeće. Tako je bilo i danas.
Osim toga, u daljini se čulo puškaranje – kao u ono ratno nedoba. No u ovom slučaju izazvano ritualom – kako se ono kaže: naoružane skupine koja, slijedeći pseću pamet, kroz šumu ide u birtiju. Prema tomu, nama ostalima nije baš bilo preporučljivo otisnuti se u prirodu.
A onda se pokazalo da moja dvorišna magla ipak nije tako isprazna i nemaštovita. Štoviše, pojavili su se prizori koji su postali vidljivi upravo zahvaljujući njoj. Otkrila je neke niti koje za sunčanih dana nisu tako uočljive i raskošne kao što postanu u okrilju magle.
Podsjetilo me to na sve one životne niti koje svatko od nas tka na svoj način. Povezuju nas s drugima, zbližavaju, ali postanu vidljive tek onda kad ih ukrase kapi koje na njima sjaje.
Svaka je nit poveznica. Istkali smo ih za sve životne situacije. Mnoštvo je niti, a one nas na razne načine povezuju s drugima. Kad se na njima pojave kapi, onda niti postaju vidljive, drukčije, posebne. Na svakoj niti može biti samo jedna kap, manja ili veća, ali mogu biti i dvije, tri, a može ih biti i cijelo mnoštvo, a da se nit ne prelomi.
Nit prijateljstva obično se razgrana na razne strane, na mnogo niti, a dobije sjaj onda kad se na njoj poput kapi pojave posebne osobe, veliki i pravi prijatelji. Takve kapi magla ne može sakriti, one se baš tada najbolje vide i najljepše sjaje.
Tako je i sa svim ostalim nitima. Dobiju puni sjaj onda kad se na njima pojave kapi zbog kojih postaju posebno lijepe.
Katkad nam za jednu posebnu nit treba samo jedna kap, kap koja nedostaje…
Post je objavljen 16.11.2008. u 20:35 sati.