Javio sam se. Na telefonu je bio I.M., čovjek tridesetih godina, po zanimanju Hrvat. Jedva razgovijetnim, drhtavim glasom me priupitao.
- Stari, situacija?
- Koja situacija, mora, vjetra? - pravio sam se lud.
- Ne, imaš što?
- Što ti treba?
- Neki šut.
- Kakav, veliki, mali?
- Pa volio bih ići na skijanje, ili bar dočekati Novu godinu na Kubi, vratit ću ti, uvijek ti vratim.
- Nisi mi vratio, ni onda, kad sam ti dao za šoping.
- Ali obećajem - nastavio me moliti - kriza je strašna, nema nigdje love.
- Kad ćeš mi vratit?
- Kad recesija stane - neuvjerljivo reče.
- Sumnjam.
- Molim te - očajno će - ti jedini imaš kartice, vratit ću ti, stvarno mi nije dobro.
- Ajde u misionarstvo, liječi se! - predlagao sam mu.
- Molim te, daj mi karticu, ovo mi je zadnji put - preklinjao me.
- Ajde dobro, na rate ćemo - popustio sam - Gdje bi išao na skijanje?
- Aspen - odgovori sretno.
- Kupres, nigdje dalje, dok ne vratiš.
- Aspen, molim te.
- Kupres.
- Aspen.
- Kupres.
- Aspen.
- Kupres.
- Aspen.
- Kupres.
- Ok, Kupres, ali samo da znaš da si šupak - zaključi.
Post je objavljen 16.11.2008. u 11:27 sati.