Kad dođe drž-nedaj i stani-pani, kad se igra derbi, onda se broji. Amateri tu više ne prolaze. Tu se vidi tko je kakvoga kova i tko ima utakmica u nogama. E, pa evo nam dolazi utakmica generacije.
Mali problemčić je u tome što to još ni naši treneri ne znaju. Bandinjo i zg-holding još uvijek misle da se financijska piramida nikada neće pretvoriti u krnji stožac. Onaj tamo nesretnik bi i dalje populistički dijelio udžbenike, a čak mu i šef veli da ne može. A i šef prtlja; on bi zaustavio domjenke i reprezentacije pa ćemo tako ušparati za most kopno-dingač i preostale kilometre auto-cesta u punom profilu. Nema tko da mu nacrta puni profil nevremena koje se sprema.
Mi koji smo preživjeli sve stabilizacije, devalvacije i denominacije, sve reforme i ine pošasti, mi smo već stekli prirodni imunitet. Mi ćemo aktivirati stečene obrambene mehanizme. Zato nije zgorega sjetit se kako je bilo za velikih kriza. Evo iz prve ruke kako smo preživjeli kraj sedamdesetih i rane osamdesete (i samo rijetko smo se smijali).
Vi koji ste već uplatili skijanje ove zime, ne morate čitati dalje. Ako ste uplatili skijanje u Dubaiu onda ovo tako i tako ne čitate. Vi koji privatnim zrakomlatima nadlijećete svoje posjede u svom proračunski poticanom carstvu, vi o svemu već razmišljate iz svoga rakursa – pa ni vama ovo nije važno. Vi koji se nadate pozivnici na Obaminu inauguraciju ste opravdani; prirodno je da vam je to sad preče. Vi koji bi upravo sada gradili nove arene i snježne kraljice i vi koji biste sa svojim privatnim pukovnijama gradili poligone te prilazne ceste za doček svetog oca Benedikta pa poslije od nas tražili da platimo – vi ste preveliki rodoljubi pa ste prekvalificirani da ovo čitate. Ovo je za ostale. Ali samo za one jakih živaca.
Evo kako je bilo.
Postojala je uredba par-nepar: jedan dan u tjednu smiju voziti samo automobili s registracijama čiji broj je paran, drugi dan voze oni neparni. Milicija regulira i isključuje iz prometa one koji su promašili dan/parnost. Nećete vjerovati, ali to je bilo točno tako. Ne znam je li još uvijek provedivo jer što bismo s automobilom kolege Kaćunka registracije ZG-ANGELO. Je li slovo O parno ili neparno? Ili je to kao 0 na ruletu, pa kolega Kaćunko ne bi smio voziti nikada? Sad, ne znam, možda ima i registracija ZG-MAMINJO; ako je tako onda već ima smisla proglasiti dan u tjednu, recimo utorak, kad samo njih dvojica smiju voziti.
Onda (ili prije, više se ne sjećam) su bili bonovi za benzin. To je nešto, ne znam kako bih rekao, kao kad bismo onomad u JNA dobili tzv. sljedovanje: dobiješ bon i točno koliko na njemu piše, točno toliko možeš tog određenog mjeseca kupiti benzina. Voziš dok ide. To bi danas prouzročilo stres kod moje frizerke jer ona ne može psihički podnijeti da joj je pokazaljka goriva u autu ispod pola. A i ne znam kako bi onda S. M. i Ž.K. i slični koji voze neke visokooktanske beštije; njima bi bon dostajao taman da izvezu auto iz garaže – i natrag u garažu, što bi reko Gobac. (Vidite, moguće su smiješne situacije; ima pravo S.D., bar u nečemu.)
Onda nije bilo kave. E, to je već ozbiljna situacija. Puno ozbiljnija, jer nije se radilo o kavi ovakvoj, kavi onakvoj, kavi za filter automate, kavi za espresso automate, kavi nes, kavi štotijaznam, nego o kavi jedinoj koju smo tada poznavali: kavi. Ili si morao imati vezu s nekim švercerom iz Trsta, ili si morao stati u red pred nekim dućanom čim se isti formirao u nadi da je stigla kava, ili si morao imati susjedu koja je znala da će togaitoga dana u tuitu prodavaonicu stići kava. Kako je život nepredvidiv, događalo se da je red bio formiran zbog deterdženta, ne kave. To bi saznao tek nakon 20 minuta čekanja. Ako si konstruktivan i optimistične prirode, ostao si u redu. Još bolje! Pa dobro znaš da su ti zalihe deterdženta ishlapjele već prije dva tjedna. Najgore je što smo bili fino odgojeni i uvijek kad bismo išli u goste ili u bolnicu ponijeli smo deset deka kave za domaćicu ili dvadeset za medicinske sestre. Kave je ozbiljno manjkalo. Da je onda bila operacija Indeks, zvala bi se operacija Kava.
Gorespomenuti deterdžent je bio problem. U to vrijeme bi susjedi Talijani kupovali deteržent u prikladnim vrećicama (u pakiranju od 3 kg) u kojima bi još bio skriven poklon. Tako bi se međusobno natjecali proizvođači Ave, Ariela i drugih robnih marki. Kad zaroniš u vreću s bijelim prahom našao bi penkalu ili pregaču ili vadičep ili čak digitron! Ali mi se nismo dali prevariti s kapitalističkim podvalama: nas je zanimao samo bijeli prah! Najbolji mi je onomad bio moj tast kad je nakon godinu i ohoho krize deterdženta spoznao problem i preporučio punici da nema veze, neka umjesto praška za veš kupi sapun za pranje rublja Ajax. Brižan, nije znao da i do Ajaxa možeš doć samo preko veze.
Ulje. Haha. Danas se gastrogurui natječu u lirskim opisima okusa ulja od pojedinih sorti maslina. Vrlo je otmjeno započeti večeru umakanjam kruha u precizno odabrano maslinovo ulje. Onomad, ulje se dijelilo na samo dvije vrste: ima ulja, nema ulja.
Žileti su moja najgora noćna mora. Kad ružno sanjam, obično se probudim u Remetincu. To je zato jer mi je jednom u tim teškim vremenima netom novopečeni kolega koji je upravo završio specijalistički studij poklonio paketić od 3 (tri) Wilkinson žileta. Popratio je to toplim riječima zahvalnosti.
Primio sa zahvalnošću. Nije da sam ja onda hodao svijetom zapušten, nego za žilete (svejedno, Gillette ili Wilkinson) se čekalo u dužim redovima nego danas za iPhone. Policijo, molim te da nikad, nikad ne pokreneš operaciju Žilet.
Ima toga još puno više. Ali ovo je dovoljno da shvatite da ja već jednu utakmicu u nogama imam. Blago meni. A i vama je bolje da se pripremite. Ne zaboravite, smijeh uvijek pomaže.
PS
Izjava tjedna.
Nije pripustilo Dinamove navijače na utakmicu u Unešiću. Tamo je bilo pučko veselje i dernek s kuburama i janjcima. Žao mi je svih koji su htjeli, a nisu mogli na stadion i iza stadiona.
BBB nisu mogli jer im policija nije dopustila pa su, ogorčeni, izdali priopćenje, nešto kao protestnu notu, poantirajući s nizom pitanja. Najbolje mi je u priopćenju pitanje br. 2:
"Tko će u naše ime opravdati izostanke s posla ili škola toga dana?"
Poasti, što bi rekao moj prijatelj iz Podgore. A tko bi im opravdao da su dospjeli na tribine? Tko im inače opravdava dane kad nisu na poslu ili u školi zbog utakmice? Profesor ili Maminjo?
Post je objavljen 16.11.2008. u 00:04 sati.