Odrastanje
Špiro je dobio svoju «porciju» i kući, kad su roditelji saznali za berekinadu. Ma, jedinica je ostala, i nije bilo sile koja to može promijeniti. A, za mucanje, ništa. Što ima veze, muško je. Da je žensko, e, bila bi bruka, ne bi se udala, onda je zlo.
Špiro se dišperao, i često je izostajao sa nastave, bolje reći, nije ga nikako ni bilo. Šesti razred je ponavljao, a onda se ponašao kao desperados.
Bilo je pred kraj školske godine, Špiro je bio dišperan jer je bio pun «kukača», a djeca, ka djeca, rugali su mu se zbog mucanja, na što je on, jednom prilikom odgovorio, u punom smislu riječi, šamarčinom, mlađemu od sebe, Mati. Špiro je često imao pognutu glavu i gledao «ispod oka». Mate se rasplakao i zaprijetio da će reći bratu, pa će vidjeti Špiro, svoga Boga.
I, sutradan, kad smo išli iz škole kući, ispriječio se na putu, Šime, Matin brat. Šime je trenirao nekoga vraga, jer je bio napumpan sa mišićima ka Popaj. Utegnuo se u pasu i stao na sred puta raširenih nogu, u majici kratkih rukava. Stali i mi, ostali đaci se razbježali, i sa sigurne udaljenosti gledaju. E, sad, ja kao stariji ( po razredu ), sam smatrao da moram obranit svog prijatelja, i koraknuo naprid, a u meni se sve stislo. Ali nema nazad, što bi, bi, mora se prijatelju pomoći.
- Ajde ga sad udari.- oglasio se bahato, Šime, dok je mlađi Mate likovao ovakvom podrškom.
- Zašto da ga udarim, nije mi ništa učinio.-
- Udri, ako si muško?- izazivao je. I što ću,… ja podignem šaku i opalim mu trisku, ma ke triska, ka da sam ga pomilovao.
- Ajde još jednom, majčin sine.- Nakostrušio se Šime! E, sad me Špiro lagano odgurnuo rukom, i prišao u prvi plan, i ne čekajući, unio se čitav u taj udarac, poskočio i udario otvorenom šakom, da je mali Mate, doslovno odletio unazad i pao. Gledao je «ispod oka», spreman da skoči, ka tigar. Šime je gledao sa čuđenjem, nakrivio glavom lijevo i desno, i zaključio, dajući ruku bratu da se digne.
- Ajmo ća,… oni su ludi, a i dvojica su, a mi sami,… pa ćemo se mi njima drukčije osvetit.-
Boga mi, odoše, a ja stao gledati Špira, kao da ga prvi put vidim. To je hajduk, hajduk Špiro, mislio sam. A, onda su zaredale baruške.
Dakle, u školi je propao, tako da nije ni pohađao sedmi razred, ali smo bili nerazdvojni.
Kako je kuća imala zajednički tavan (pola stričevo, pola naše), nije bilo prezide, mi smo tu imali svoj kutak. No, stric je svoj dio iznajmio podstanarima, pa su nas tjerali sa te strane tavana da im ne stvaramo buku i dižemo prašinu. Oni nas tjeraju!? He, he. Špiro se dosjetio, i mi ti lagano postavimo zvono, što smo ga ukrali popu. To je ono malo zvono, što se potegne kad pop stavlja Hostiju u usta.
- Čekali smo u mojoj sobi, sa rastegnutim pelom ( za udičarenje), i u ponoć, polako počeli zvoniti, na mrtačku. Nije se jako čulo (malo je zvono), ma, nakon nekoliko puta, Boga mi, iskočili oni vanka iz kuće, jerbo to je s vražje strane.
Ponovili mi to još dvije noći, i oni ti lijepo odsele, haha. Vratili mi svoj kutak.
Post je objavljen 15.11.2008. u 23:43 sati.