DOŠAO, VIDIO, OTIŠAO
Čovjek kao da je davno već dostigao svoju maksimu, uzlaznu mrtvu točku; tjemenom dosegao plafon vlastite vrste Sapiensa i spoznaje svojih omeđenosti.
Jednom odrastao, Priroda kao da ga zakida majčinskog dojenja životnim sokovima osluškivanja, propitkivanja, sučeljavanja,promatranja i klanjanja veličini danog okruženja.
Sada kada je sve spoznato, osim vlastite ništavnosti, suočen pred ogledalom pametnog i mišićavog ljepotana, sada kad je zakoraknuo u eru upravljanja vlastitom sudbinom, Čovjek odjednom biva prepoznatljiv tek po svojim htijenjima, po svojim uvjerljivostima, po nadmenoj učmalosti Princa nad svim zemaljskim vrstama i dobrima, van sebe samog.
Dijete prirode se tako osamostaljeno pretvara u vlastitu krhotinu, u čovjekoliku nuspojavu, u arogantni subjekt Nerona, Atile, Džingis-kana, Hitlera, Staljina i Busha.
Zarastao u autonomnoj makiji taštine svekolikog raslinja dlakave,bezlične mahovine uobraženja i sivilu bodljikave nametljivosti jačeg nad slabijim , daveći se u sve općem zapahu kemijskih procesa vlastitog organskog dekomponiranja , tone ponovno u ponor iz kojeg je prvotno niknuo, ishlapljujući ovdje bez arome drevnih stečevina, bez koloritnih bljeskova Renesanse i Prosvjetiteljstva, tek u odurnom dimu transcendentnog ciklusa njegovog povratka odakle je i stigao.
Post je objavljen 15.11.2008. u 15:29 sati.