Rat mi je otkrio stvar koja me sprva cudila:da je veliki broj ljudi poprilicno nedorastao.Doduse,onima koji se prezivjeli,pruzio je prilku da odrastu po hitnom postupku.U ratu sam se cesto sjecao talijanske poslovice koju Man citira u romanu BUDENBROKOVI:"Covjek kojeg nije poducavala bol vjecito ostaje dijete".A starac s beretkom izgledao mi je oduvijek odrastao.Kao da mu je u trenutku rodjenja bilo izmedju 65 i 70 godina.Njemu godine nisu teret,ni kazna.Ovaj zbilja ne ceka u predsoblju smrti.Moze,doduse sjutra umrijeti,ali ko od nas smije reci da ce preksjutra biti ziv?Kad osmotris tog spokojnog dugonju,pravog kao strijela,ucini ti se da je biti star najprirodnija stvar na svijetu,i da smo svi mi,sa svojim strahom od starosti i smrti,u stvari zrtve neprijateljske propagande.
Vracajuci se kuci,s kupljenim hljebom,mislio sam:Cija artiljerija?Koja glad?Sta zedj?Kakva tmusa?Onakve mozes granatom samljeti,ali im neces razoriti identitet...
Post je objavljen 14.11.2008. u 14:37 sati.