Sterilnost hodnika
i brojna nepoznata lica
kao da čeznu
za dodirom prijateljskog pogleda
koji ne puštam
da izađe iz mojih zapetljanih trepavica.
Znam komu moj pogled pripada
i ne dajem ga
ni za kakav osmijeh.
Mjesto mojih očiju
liježe u bijeli jorgan
i previre se, možda, u snu.
Možda spava mirno,
kao da sam prisutna
i gledam njegove nosnice
kako se sinkronizirano skupljaju i šire.
To je moj dom.
I kad je izašlo svo zlo iz kutije,
posljednje što je ostalo je nada...
Post je objavljen 13.11.2008. u 23:49 sati.