Prelijep je sunčani dan kasne jeseni 13.11.1991. godine. S udaljenosti od desetak kilometara gledam zrakoplove kako lebde nad mojim gradom i u jednom trenutku obrušavanje i raketiranje. Ne razmišljam o ruševinama poslije raketiranja, već razmišljam o gardistima i susjedima koji kad nisu na dužnosti su često u podrumu obiteljskog doma, te se pomolim "dragi Bože, molim te zaštiti naše branitelje i sve ljude koji moraju biti uz bojišnicu, a cigle ćemo uz Tvoju pomoć lako opet posložiti". Sutradan saznajem, to jedino raketiranje toga dana pogodilo je dom moje obitelji.
No unatoč rušenju ove kuće u znatnu hrpu cigala, ostalo je nepregledno more radosti zbog kojeg smo odlučili s Božjom pomoći na istom mjestu opet graditi DOM.
Idućeg dana, dolazi sedam susjeda i ujedno gardista, na radno mjesto moga oca da ga obavijeste i utješe jer mu je stradala kuća. Očekivali su da će teško primiti ovu vijest i svi oni napeti pokušavaju smisliti kako mu to blago reći, a on se čudi i raduje jer ih je toliko puno došlo. Kaže im "sad ću ja samo da ovo završim". Po povratku rekoše mu "susjed kuća vam je stradala". Nastao je tajac s obje strane. gardisti očekivaše očevu reakciju, on ih zbunjeno gleda i upita "jel netko stradao". Oni radosno rekoše "ništa posebno, samo je ............. dobio nekoliko komadića stakla u ruku, ali vaša kuća i kuća ............". Otac im odgovori "idemo nešto popiti u zdravlje svih nas, jer dok je nas bit će kuća i kuća".
Svi ti gardisti i susjedi nosili su krunice oko vrata i molili dragoga Boga za zaštitu i On im je uslišavao molitve. Vremena su takva da ih nikada ne trebamo prestati nositi i svakodnevno se trebamo moliti za Njegovu zaštitu!
Sve vas koji ovo čitate neka Svojim Milorđem čuva, štiti i blagoslivlja dragi Bog!
Post je objavljen 13.11.2008. u 14:52 sati.