Sjecas li se kako nas je toga nedjeljnog popodneva
Uhvatila ljetna oluja
Dok smo trcali livadom prema jezeru
I kako smo se valjali po mokroj ledini
I ljubili onako umrljani mješavinom blata I trave
Pa onda skočili u jezero
I ronili ledjno da bismo se mogli diviti
Krugovima koje su stvarale kapi kiše
Udarajući u površinu
krugovi su postajali sve veći I veći
Dok se nebi rasplinuli
Isto tako su se sirili drhtaji tvojim tijelom
Od svakog mog dodira
Vodili smo ljubav pod vodom
Pa još jednom
Zatim još nekoliko puta.
Pokraj nas je laganim zamasima repa
Preplivala neka čudna tropska riba u pidjami I rekla :
“Kod bezgranične ljubavi sve je moguće”,
a jatom malih girica širio se šapat :
“oni su zaljubljeni”
Srebrnkaste ribice samo su se osmjehivale jedna drugoj,
Kao djeca kad se rugaju zaljubljenim parovima
Pala je noć
Ribe su otišle na spavanje
A drugog jutra na tom mjestu
Više nije bilo ni jezera ni riba
Čuo se samo huk vjetra
Koji je svojo ljubavnici oluji
Pjevao baladu o jednoj ljubavi.
Post je objavljen 13.11.2008. u 11:48 sati.