Svjedočimo li početku raspada? Dugo smo bili bombardirani "održivim razvitkom", a sad smo suočeni s prostim "opstankom". Sustav, ako uopće postoji, počinje se raspadati. Takozvana tranzicija, dio koje se odvijao u ratu, odvela nas je u nezasitni konzumizam gdje smo stalno živjeli u prividnom, virtualnom svijetu neutemeljenom na stvarnim mogućnostima i dokazanim vrijednostima. Jedine isprepletene vrijednosti i svačiji cilj postale su moć i novac, ili novac i moć, kako vam je draže.
Svi se sad čudimo što se događa? Dvadesetak godina smo živjeli sustavno obasipani najavama i obećanjima o blagodatima života u liberalnom kapitalističkom društvu gdje ćemo ostvariti sve naše generacijama zatomljivane i zabranjivane snove. Domaći i strani političari, znanstvenici, crkva(e), mediji, nevladine organizacije, svi oni su nam najavljivali i opravdavali makro i mikro političke postupke (tranziciju) koji će nas odvesti u sanjani svijet blagostanja. Štoviše, svjedočili su nam da već u živimo u sanjanom svijetu samo toga nismo bili svjesni. A mi ko ovce u tom oslobodilačkom i nacionalnom zanosu nismo ni primijetili da su nas elite u međuvremenu obespravile i opljačkale.
Buđenje iz brižljivo konstruiranog privida bit će bolno i razočaravajuće. Sve ubrzava gospodarski i financijski slom naših zapadnih uzora na čelu s (ne)moćnom Amerikom. Nakon prividnih debelih godina «održivog razvitka» dolaze mršave godine borbe za «goli opstanak».
Što se dogodilo? Vođe uz pomoć svojih poslušnika i suradnika ne daju odgovor već nude nova prazna obećanja za izlaz iz krize, nove privide.
Uzrok krizi ili lomu koji nas još očekuje jednostavan je. Godinama smo trošili više nego što smo stvarali. Štoviše, trošili smo više nego što nam treba. Bili smo i jesmo neekonomični i neefikasni. Vijek svake zajednice, bila to obitelj, nacija ili čovječanstvo, koja stalno troši više nego zarađuju ograničen je vrijednošću njene supstance. Kad se supstanca potroši dolazi do loma. Loma koji povuče i one koji su bili ekonomični i efikasni. Kako godinama stvaramo manje novih vrijednosti no što ih trošimo, morali smo namaknuti nedostajuća sredstva. Jedan od načina je prodaja imovine, a drugi zaduživanje. Sredstva od prodaje imovine, bilo osobne, obiteljske, gradske, nacionalne, kao i posuđena sredstva uglavnom nisu investirana u stvaranje novih vrijednosti, već u potrošnju, i to uglavnom kupovinu uvoznih roba, novih vrijednosti koje su stvarale neke druge zajednice. Privid je trajao sve dok nismo rasprodali imovinu i postali kreditno nesposobni. Više nemamo što prodat, a niko nam više neće zaimat solde.
Povijesna činjenica jest da zajednice uvijek neko vodi, od plemenskih poglavica do demokratski izabranih vođa. Kroz povijest smo svjedočili uspješnost ili neuspješnost pojedinih zajednica i kroz to ocjenjivali njihove vođe. Tako i sad kroz uspješnost novog svjetskog poretka možemo vrjednovat svjetske i nacionalne vlasti. Nije moglo i ne može sve poć po zlu samo od sebe, netko je za to odgovoran, a odgovorne su upravo vlasti, predsjednici, premjeri, vlade koje nisu znale ili nisu htjele organizirat održivo funkcioniranje zajednice.
Ne mogu se i ne smiju hrvatske vlasti pravdat svjetskom krizom, ona je samo ubrzala naš slom. Bez obzira na volju naroda, uvijek su pojedinci ili grupe preuzimali ili otimali pravo upravljanja zajednicom. Saldo upravljanja ljudskom zajednicom u samostalnoj međunarodno priznatoj državi(ci) poznatoj pod imenom Hrvatska (Croatia) jest KATASTROFA. Ne samo da smo sami sebe opljačkali i obespravili, već smo opljačkali i obespravili vlastitu djecu. Ukrali smo budućnost vlastitoj djeci koja će biti vječni dužnici međunarodnih vjerovnika, najamnici nepoznatih poslodavaca i podanici stranih centara moći. Bit će obespravljeni stranci u vlastitoj zemlji. Ovakvo ponašanje u javnom poslu može se nazvat samo veleizdajom. Veleizdajom za koju nitko neće odgovarat, za razliku od povijesti.
Post je objavljen 13.11.2008. u 11:11 sati.