napokon mi se danas ukazalo božanstvo u mom kućanstvu-majstor od vešmašine, i nakon što je vešmašina ponovo proradila,oprala sam brdo usmrđenog veša. u zadnje vrijeme djeca se raspišala po noći. pišaju već pola godine a do tada su se uredno dizala i sama išla na wc.
uglavnom moja agonija je završila, a trajala je dva tjedna. za ilustraciju, ja svaki dan perem veš, a kako mi je bilo dva tjedna , probajte između ostalih pitati i moje susjede kod kojih sam odnašala brda na pranje.
ako ne serviseru mašine, onda svakako status sveca treba dati izumitelju stroja za pranje rublja.
ja sam kao djevojčica imala kontinuirano iskustvo pomaganja i samostalnog pranja rublja iz domaćinstva-RUČNO. predpranje-ručno, pa kuhanje u veš loncu, pa rifljača i četka, i onda dugotrajno višestruko mukotrpno ispiranje-kanta, bunar, limeno korito, dok rublje ne bude skroz trpko pod prstima a voda od ispiranja bistra.
sjećam se i kako je baka kuhala sapun, a u zadnju vodu ispiranja sipalo se par kapljica plavila za bijelo rublje.
ruke su mi bile crveneod hladne vode i smežurane od dugotrajne vlage.
dok nije bilo vešmašine, čini mi se da se više pazilo na čistoću odjeće i količinu zamazane obzirom na ručno pranje.
dnevne količine rublja tolike su kao da smo truli, samo zbog lakoće pranja-naravno, dok stroj ispravno radi.
Post je objavljen 12.11.2008. u 20:09 sati.