Petar Kočić je veliki pisac, jedan od onih koji su išli ispred svog vremena, i dobiti nagradu koja nosi njegovo ime veliko je zadovoljstvo, rekao je Josip Mlakić, čuvši vijest kako je upravo on za svoj roman 'Tragom zmijske košuljice' zaslužio književnu nagradu "Kočićevo pero" koju dodjeljuje Zadužbina "Petar Kočić" Banjaluka - Beograd.
Mlakiću će nagrada biti uručena 14. studenog na 31. međunarodnom sajmu "Interliber" u Zagrebu, u okviru Zadužbinine manifestacije "Kočićevo podne".
Tim povodom, moja kritika nagrađenog Mlakićevog romana :
KRITIKA: Josip Mlakić - 'Tragom zmijske košuljice' (V.B.Z., 2007.)
Josip Mlakić poznat je kao autor koji je gotovo opsesivno vezan za tematiku rata u Bosni, kojega je – ili njegove posljedice, odnosno uzroke – problematizirao u sva četiri dosadašnja romana i tri zbirke kratkih priča, u svoje tekstove redovito upisujući snažne etičke poruke o apsurdnosti i besmislu rata i pogubnosti međunacionalne netrpeljivosti i agresije. Svoj novi roman naslovljen ''Tragom zmijske košuljice'' Mlakić je vremenski izmjestio u bosansku prošlost – u vrijeme turske vladavine, točnije rečeno, zuluma – ali asocijacije na nedavno bosansko krvoproliće nisu izostale, a prisutne su kroz motive pljački i zločinstava nad civilnim pukom što se dešavaju nakon samih bitaka kao i opetovanjem već poznate autorove teze o ponovljivosti zla na bosanskim prostorima.
U novome romanu ulogu pripovjedača pisac povjerava jednome fratru – Ivi Lašvaninu – koji događaje kojima svjedoči ili kojih je sudionik iznosi u obliku kroničarskih zapisa, čime Mlakić uspostavlja analogiju s poetikom Ive Andrića čije su se pojedine proze također temeljile na interpretaciji ljetopisnog žanra. Odlika tog pripovjednog modela je protkanost teksta pripovjedačevim komentarima koji su i ovdje, naravno, također prisutni, a autor ih koristi kako bi progovorio o mnogim univerzalnim temama – o ratu, strahu i sumnji, vjeri, suživotu i ljudskoj muci. No simulacija ljetopisa Mlakiću je poslužila i u svrhu proširivanja raspona svoga stilskog izraza; njegova se poetika u prijašnjim prozama temeljila na ekonomičnosti i svojevrsnom asketizmu izričaja – po principu 'manje je više' – dok je novi roman jezično puno bogatiji (iako manje sentenciozan od npr. Jergovićeva), pomalo arhaičan, te prepun turcizama ali i lirskih pasaža i poetskih slika, što je u autorovim dosadašnjim prozama bilo prisutno tek u tragovima.
Da je majstor uvjerljivih i vrlo životnih dijaloga Mlakić dokazuje i u novome rukopisu, u razgovornim se dionicama koristeći autentičnim, kolokvijalizmima i lokalizmima bogatim govorom lašvanskoga puka, a ponovo je vrlo uvjerljiv i u građenju atmosfere pri čemu vrlo funkcionalno koristi opise krajolika u cilju apostrofiranja emocionalnih stanja likova. Pritom je motiv magle (koji je obilno koristio u svoja prva dva romana ''Kad magle stanu'' i ''Živi i mrtvi'') u novome romanu zamijenjen motivom snijega. Međutim, dok je magla bila u funkciji nagovještaja opasnosti i prijetnje, snijeg je tu da prekrije krvave tragove zločinstava i nesreća koje činimo jedni drugima, te zamrzne sudbine ljudi u stanju tuge, tragike i beznađa. Inače, to je još jedna potvrda Mlakićeve dosljednosti i ustrajavanja na osnovnim značajkama vlastite poetike – poznavatelji autorova opusa već znaju da je upravo ozračje sjete i osjećaj tragike, depresije i besmisla zajednička osobina svih njegovih dosadašnjih proza, pa tako i novoga romana.
Unatoč tome što u svrhu dinamizacije kao narativni okvir romana ''Tragom zmijske košuljice'' Mlakić uzima obrazac kriminalističke proze – fratar Ivo Lašvanin naime provodi privatnu istragu nekoliko brutalnih ubojstava čiji su povod osveta i međureligijski sukob kršćana i muslimana – osnovu rukopisa ipak čine monološki ekskursi u kojima narator razmatra brojne teme (a čime autor roman oplemenjuje elementima filozofičnosti). No pripovjedačevi zaključci mahom odišu pesimizmom jer oslikavaju Bosnu kao trajno poprište sukoba koji redovito svršavaju u krvi, odnosno, kako fratar Lašvanin veli, Bosna je zemlja gdje se ''vlastita korist mjeri tuđim gubitkom, a mjera ljudske sreće često je bila tuđa nesreća''. Ipak, osim ljudske muke, sumnje, vjere, straha, rata i stradanja, fra Ivo analizira i proces pisanja – i to s religijskog stajališta – priznavajući pritom da ga pisanje zbunjuje jer, kako kaže, ''pisanjem svjedočiti o ljudskoj muci je bogougodno, ali je i heretično jer pišući mi stvaramo svijet i na taj se način igramo Tvorca. Kako postaviti granicu?'' fratar se pita, da bi na koncu ipak zaključio kako je pisanje način na koji ostavljamo trag iza sebe i tako bar donekle ništimo svoju beznačajnost i udahnjujemo smisao vlastitu životu.
A takav zaključak, ipak, bar malo ublažava prevladavajuće pesimistično ozračje novoga Mlakićeva romana kojime autor skladno nadopunjuje svoj kvalitativno vrlo ujednačen, koherentan i tematski zaokružen opus, u čijem svakom izdanku – iako nikad ne napušta Bosnu – Mlakić redovito iznalazi načine za stilske i izvedbene inovacije, odnosno iskušavanje pripovjednih modela i mogućnosti u kojima se još nije oprobao, a u svrhu izbjegavanja automanirizma i predvidljivosti.
Napisao Božidar Alajbegović
objavljeno u emisiji Bibliovizor trećeg programa Hrvatskog radija, kolovoza 2008.