Marketing
Buldožer - Pljuni Istini u oči (1975)
Prvo sto vam uvijek zapne za oko kod nekog CD-a je naslovnica…u ovom slučaju na njoj se uz ime grupe i albuma, te pomalo suludog crteža nalazi i ovo: “magazin za daltoniste, bicikliste, rock gitariste, djecu i vojnike, teške bolesnike, profesore i grobare, striptizete, psihopate, konduktere i mornare”…
O čemu se ovdje zapravo radi? 1975. godine u Ljubljani jedna šačica otkačenih ljudi snimili su jedan, u najmanju ruku čudan album. Ideja svega je zapravo bila po meni jako originalna. CD (tj. ploča u ono vrijeme) zapravo je samo “dodatak” jednom časopisu, odnosno magazinu “Buldožer” u kojem svatko može naći poneki kutak koji će i njemu biti zanimljiv. U tom časopisu naći ćete na ljubavne priče, sport, modu…pa čak i na kutak za nirvaniste koji izgleda ovako nekako: “kutak za mlade nirvaniste, vježba 47.”, postoji jedan prazan kvadrat u čijem se središtu nalazi jedna točna, a ispod toga nalazi se napomena:“Ako ste pažljivo pratili naš kurs “Nirvana bez muke” ova vam vježba ne bi trebala predstavljati neki poseban problem.”.
Zapravo gledajući cijeli album stekao sam doživljaj da je šestorica otkačenih hippya odlučilo prikazati svoj neki pogled na svijet kroz jednu totalnu neozbiljnost i sve je ispalo i više nego dobro! Prije nekoliko godina kada sam prvi put preslušao album moram priznati da nisam previše obraćao pažnju na tekstove, a priloženi “časopis” nisam niti primijetio (što je za mene pomalo čudno jer gotovo uvijek bar prelistam onu knjižicu uz CD, ako postoji naravno) i nakon toga stvorio sam sliku šestorice narkomana iz Slovenije kojima je pukla neka fiks ideja da moraju snimiti nekakav album iako ne znaju praktički držati instrument u rukama! Tada mi je zapela za uho samo jedna pjesma pod nazivom “Ljubav na prvi krevet”, dok su ostale pjesme bile tek slušljive. No, kao što je to običaj kod progresivne muzike (bar u mom slučaju), što više puta preslušaš jednu te istu pjesmu sve ti se više sviđa zato što u onom početnom kaosu počinješ nazirati nekakvu međusobnu povezanost da bi na kraju svaki onaj ton koji u početku nije imao nikakve potrebe nalaziti se u toj pjesmi dobio svoje mjesto i bez njega bi pjesma podosta izgubila!
Čak i danas kada slušam CD ponekad primijetim poneku sitnicu koju do tada još nisam primijetio. Što se samih autora tiče, oni su za svoju muziku rekli da je to “imbecilni pseudo-rock na razmeđi satire, ironije, groteske i seksa”. U toj izjavi, koliko god ona glupo zvučala, po meni ima jako puno istine…zapravo u potpunosti je točna! Kada se sve skupi u jednu cjelinu i kada jednom otkrijete “što nam je autor time htio reći” dobijemo jedan zanimljiv, dobar i prije svega drugačiji album koji prikazuje jedan posve drugačiji pogled na svijet. I ovi dečki u svojim pjesmama pišu o onim klasičnim stvarima (životu, ljubavi, problemima…) ali na jedan nesvakidašnji način. Zapravo rekao bih da ismijavaju ljudske slabosti, a ono što je na neki način žalosno u cijeloj toj satiri je to što na neki način imaju pravo. Prvo su mi se njihovi tekstovi činili ništa više nego smiješni, ali ako malo bolje razmislim u tim tekstovima zaista ima i više istine nego što bi možda i trebalo biti.
Na kraju ako nemate živaca slušati pomalo psihodeličnu muziku bar prelistajte “časopis”. Sigurno čete naći nešto što će vas zanimati ili što će vam dobro doći…kao što je npr. jedan mali pomoćni rječnik “Njemački bez muke” koji kaže: “roda – Kinder Transport Animal” ili “bolje išta nego ništa – besser 00 dan 0” itd. :)
Osnovani su još ranih sedamdesetih godina u vrijeme buđenja "drugog vala" jugoslavenskog rocka kada su se prema vodećim estradnim zvijezdama pomalo probijali Bijelo dugme i Zdravko Čolić, te se glavna tadašnja okosnica scene okretala oko sarajevske rock škole (Indeksi, Teška industrija), dok su ostali veliki gradovi tek stidljivo pokazivali neke pomake od uobičajenih covera tada vrlo popularnih rock imena svjetske scene. Jedina interesantnija imena tadašnje jugoslavenske rock scene bili su Korni grupa, S vremena na vreme, Yu grupa i Grupa 220 sa Drago Mlinarcem, dok je praktički tada veliki dio ostale produkcije duboko koračao u mainstream koji je često kolaborirao sa trivijalnim šansonama, festivalskim hitićima i općenitoj okrenutosti ka singl-formaciji kompozicija od tri-četiri minute. Tek pojavom Bijelog dugmeta, tadašnja rock scena je počela uviđati značaj kompletnog i cjelovitog albuma koji je još dugi niz godina bio u debeloj sjeni svoje male 7 inčne sestrice - singl ploče.
U jednoj od prvih postava Buldožera nalazili su se Marko Brecelj (vokal), Boris Bele (gitara, vokal), Borut Činč (klavijature, vokal), Andrej Veble (bas, vokal), Uroš Lovšin (gitara) i Štefan Jež (bubnjevi), te su u ovoj postavi 1975. godine snimili svoj najznamenitiji album "Pljuni istini u oči". Samom albumu iste godine prethodio je malo poznati prvi singl "Rastemo / Svaki čovjek ima svoj blues" na kojem su već jasno dali do znanja kako se radi o vrlo kreativnom rock sastavu koji je u ovoj drugoj skladbi prožeo uz tada uobičajene sintagme akustične post-hippy ostavštine i neke alternativnije kreacije zasnivane na psihodeliji, sitnijim eksperimentima i odličnoj produkciji na pragovima kraut rocka.
Interesantno je da su obje skladbe akustičarske prirode, te da je "Rastemo" napravljena u formi prave šansone sa gudačima, duhačima i vrlo tanko produciranim ritmovima bubnjeva, te da nema zvrkastog i otkačenog teksta, skladba bi s glazbenog stajališta slobodno mogla stati u niz evergreena Ive Robića. Kada je objavljen prvi album "Pljuni istini u oči", Buldožeri su odmah isplivali među sam vrh najkreativnijih jugoslavenskih rock sastava zahvaljujući pomaknutom konceptualnom rock pristupu u kojem je vodeću ulogu odigrala Breceljova hiperaktivna kompozitorska lucidnost na pragovima Frank Zappe, Monthy Pythona i Alan Forda, te sjajna glazbena potka Boris Belea koji je kroz prizmu tadašnjih aktualnih zvukova hard-rocka (Deep Purple prije svega), sympho-rocka i bluesa fuzionirao čitav spektar nemogućih kompozitorskih eksperimenata koji u globalu djeluju kao četrdesetominutni totalno otkačeni i neobični performance. Album sadrži svega šest naslova i svakako ih valja spomenuti: "Najpogodnije mjesto", "Život to je feferon", "Šta to radiš buldožeru jedan", "Blues gnjus", "Ljubav na prvi krevet" i "Yes, my baby, no". Svakako treba spomenuti i nevjerojatan omot albuma ploče koji sadrži 6-7 stranica svakakvih vragolija (od stripova, crteža, montiranih fotografija, savjeta, vrtuljka ljubavi...).
Popis Pjesama:
01 Buldozer - Najpogodnije Mjesto.
02 Buldozer - Zivot, to je feferon
03 Buldozer - Sta to radis, Buldozeru jedan.
04 Buldozer - Bluz Gnjuz
05 Buldozer - Ljubav na prvi krevet.
06 Buldozer - Yes my baby, no.
Buldožer - Pljuni istini u oći (1975.)
Post je objavljen 11.11.2008. u 10:25 sati.