Glava mi je razbacana. Misaoni centar je na lijevo, oni ostali centri čijih se imena ne mogu sjetiti su na drugoj polovici, što bi reklo da mi je centar za pamćnje sa njima. Glava mi je kao neka vrsta biskvita, karamele i čokolade. Svaki na svoju stranu. Slušam pjesme i ne izlaze, talože se u glavi kao kakav supermarketski izloženi primjerak. Stoje tamo i ne izlaze, a sjećam se da su mi ljudi govorili da mora sve to izaći. Mora da ću sanjati ovih dana. Prozor se otvara, misli cure, sipaju mi po prstima, počinejm trčati, vjetar ih odpuhuje negdje gdje ne trebaju nikome. Glava mi je razbacana. Ne znam točno gdje sam i tko sam. Ne znam točno zašto to ne znam i kako razmišljam glavom kojoj nije jasno gdje je i kome pripada. Pišem jer mi prsti to dozvoljavaju. Noga mi je uturnula, premjestim ju.
Ovo je post koji govori o mojim namerama koje ne postoje. Postoje u nekom apstraktnom obliku koji je jasan samo ljudima koji ih mogu protumačiti. Ja se nikad nisam kužio u apstraktne stvari. Samo u metafore i prijenosna značenja i jednoteisto.
Ja sam čovjek koji je izgubljen. Sve u njemu traži zimu a vani je jesen. Sve u njemu govori nemoj a on bi samo to. Ja nisam još odrastao. Ja ne znam kako se to radi. You met me in a really confusing part of my life. Zgrade se ruše, gitara svira, i penis se stvara i nestaje u jednom jedinom frejmu. Oni koji ga nisu skužili neka pogledaju film još jednom.
Svi moji prijatelji našli su put. Ne govorim o putevima koji su njihovi već samo puteve koje su našli, a ja ih promatram i razmišljam je li možda pravi put nazad. Što je tamo da trebam? Sve moje bivše djevojke lete cepelinima po nebu, mašu mi i udzišu. Svaki moj korak ostavio je metalni otisak na zemlji, svaki jasniji od drugog. Sve nakon zadnjeg je ovdje gdje jesam. Koji korak je sljedeći. Ja sam siguran da je ljubav ta koja će mene spasiti. Ako joj dopustim.
Govore mi da je ljubav iza ugla ali joj na ne dopuštam da dođe. Ali ako ju ne osjetim, kako je to onda ljubav? Kažu dopusti da ju osjetiš. Ali ja dopuštam da je osjećam čitavo vrijeme čekajući pritom da ona dopusti da ja osjetim nju. Ne volim te govore o ljubavi i kako je iza ugla. Ne treba mi iza ugla, treba mi ovdje kraj mene. Iza ugla nikome nije od koristi.
Muzika. Možda na stejđu privućem nju. A jebote, ona je stvarno tu negdje. Osjećam ju. Govorim o njoj – djevojci koja će me osvojiti. Djevojci za koju ću bit spreman. Djevojku zelenih očiju, plave gitare i osmjehom koji mi govori puno više od njene vagine, ako razumijete što hoću reći. Ne želim ju bariti. Ne želim ju jebati. Želim ju ljubiti. I biti njen. To je ono što ja želim. Fali mi taj dio. Vele, ta djevojka će te popuniti. Imam dojam da sam napravio mjesta.
A možda to nije ona. A možda mi je svejedno. A možda, a možda. Ljudi moji, svejedno mi je ako se punim krivim stvarima. Svejedno mi je ako ću kroz nju izbalancirati svoj neuredan život. Svejedno mi je ako time neću riješiti moje probleme. Svejedno mi je što ćete reći. Svejedno mi je tko sm i gdje sam i svejedno mi je za puteve i cepeline. Ali zapravo nije. Metalni koraci koje sam ostavio doveli su me do ovdje. A ovdje? Ovdje ću ostaviti još jedan. I onda par njih.
Ovdje sam ostavio putokaz. Veli „ja sam otišao sjeverozapadno. Javim vam kak je prošlo.“
Post je objavljen 10.11.2008. u 22:04 sati.