Čudan osjećaj potrebe...
potrebe za nečim
u mojem slučaju za sitnicama,trenutcima zaboravljenog smijeha...
Nauči me smijati se zaboravljenim smijehom,zatočenog u prošlosti vremena...
Nauči me iskoristiti trenutak i uživati u vremenu,baš kao nekad
Sakrij mi suze,suze za uspomenama
Tek šapat se čuje daleko u tami...
mislim na drugaciji svijet..onaj u mojoj glavi..ali tako previse svjesna stvarnosti
svirajuci ritam drugima neshvatljim, ritam mog uma s necitljivim notama....
svaki dan iznova i ponovo...svi to radimo...
Jutarnja kava u 7 ujutro,dok putujem da je noć
prijatelj koji ce se krenuti u 6 ujutro tek toliko da pricate o gluposti
o oblaku,kiši, asvaltu
Dok hladnoća trese,i još onako u polusnu mrmljajući pogledavam na sat.
Opet kasni...
vremenski sve odredno, zacrtano, Čak je i sreća određena vremenom...
Traje...i misliš da nikad nece prestati,a tad kada to pomisliš,nestane..
voljela bih samo jednom napraviti bilo sto sto zelim bez ikakvog sprecavanja i ogranicavanja,
jedanput biti potpuno neogranicen...
"volio bih da sam poput tebe,da me je lako zabaviti,moja greška..preuzimam krivnju"
Sreću mozemo imati jedino ako ne postavljamo uvjete,jedina stvar koju trebamo dati, je dati sebe..
bezuvjetno i zauvijek.
Ovo je vrijeme i mjesto mojeg pada.
Post je objavljen 10.11.2008. u 20:17 sati.