...Mrzim takav predosjećaj...mrzim ga iz dna duše...grozan je...onaj predosjećaj da će sve ubrzo biti gotovo...sve što volim i što mi puno znači...neznam zbog čega se tako osjećam...jednostavno neznam...samo je odjednom došao i nikako da se makne, koliko god ja željela da prestane i koliko god neželim misliti o tome...ali on jednostavno ne odlazi, stalno je tu, kraj mene, u mojoj glavi, u mom srcu, u mojoj duši...zašto sam uopće počela misliti o tome, o tome da će sve završiti...neznam, neznam ni sama, samo znam da to nikako ne želim...neželim da završi...bilo je dobro kad je oko mene bilo moje društvo, moji prijatelji, ali sad kad ih nema, kad sam sama u sobi...pojavio se opet....zapravo, bio je stalno kraj mene, ali nisam toliko mislila na to, ali sada je postao puno jači, počeo mi se puno više vrtjeti po glavi, počeo me sve više izjedati iznutra....željela bih i voljela bih da me netko kaže da to nije istina, da su to sve moje gluposti i besmislene misli i da nemam nikakvog razloga tako se osjećati...ali te osobe nema, nema je..možda zato što je i nema već jako dugo, možda se zato tako osjećam. Nemislim da je nema fizički kraj mene, već onako nekako drugačije, mislima i tome slično...Nisu to samo moje obićne dječje i balave gluposti kako bi neki mislili...postalo je to nešto jače, nešto jako lijepo...heeeeeh...skužila sam to tek onda kada sam shvatila da bih mogla ostati bez toga, da bi mi to mogao netko pruzeti. Tek onda sam shvatila što znači kad ti je do nekog jako stalo i da ga voliš...NEŽELIM...više misliti na to da će se sve prekinuti i da će sve završiti...NEŽELIM...želim samo da me taj prokleti osjećaj ostavi na miru, da se makne od mene, neka više nikad ne dolazi, neka se nikad više ne vraća i želim samo da mi jedna osoba kaže da to nije istina i da se nemam razloga tako osjećati...želim da me prođe strah reći mu u lice ...volim te...eto samo to želim, zar je to tako puno, mislim da nije...mislim da je to sitnica pored svih mojoj ostalih želja...Neznam zašto me je strah toga, jer to stvarno osjećam...za mene nije isto kad ja njemu ili on meni to napiše u poruci, nije mi to isto...htjela bih to čuti, a ne samo pročitati na mobu...Razmišljala sam o tome, zašto bih me moglo biti strah, ali nisam mogla doći do nikakvog zaključka, ništa mi nije palo na pamet, ničega se nisam mogla sjetiti...Znam samo da sam shvatila da to stvarno i iskreno osjećam i da se bojim da ću ostati bez ičega i da ću ostati povrijeđena, sama, slomljenog srca i duše...Rekla sam mu da mi to -volim te- kaže tek onda kad će stvarno misliti i stvarno osjećati prema meni i rekao mi je opet...i stvarno sam sretna zbog toga i stvarno se nadam da je to istina...ali svejedno...svejedno me ubija taj prokleti predosjećaj...taj prokleti predosjećaj da će sve ubrzo završiti...a to neželim...mrzim ga...hoću da prestane i da mi on kaže da nemam razloga tako se osjećati, da ni on to neželi, želim da sve bude kao u početku ...
...Želim samo biti sretna i želim da što prije vidjeti i želim ga što prije poljubiti...
...Volim te...tvoja Tina...
Post je objavljen 10.11.2008. u 20:43 sati.