Klinac sam još bio kad sam odlučio jednog dana na brzinu namaknuti nekakve pare. Nešto izumiti, patentirati i sl. (o idejama u sljedećem postu). Nije mi bilo toliko do novca koliko mi se nije sviđala ideja da ću nakon svim mogućih nivoa obrazovanja jednom ipak morati početi raditi. No, ni to nije zvučalo tako loše da se nije podrazumijevalo da ću raditi narednih 40 godina. Do penzije.
Danas se u penziju ide s 65 (muškarci). Žene možda sa 60? Ili i one 65.
Nekad se u penziju išlo s 55. Pa su pomaknuli na gore, pa kasnije opet malo. Uglavnom za okruglih 5. Mora se reducirati broj penzića. Jer tko će im mirovine isplaćivati ako ih je više nego onih koji rade?
Kako smo krenuli, sljedeće pomicanje dobne granice bit će za 10-15 godina. Pa opet nakon 15. Sve mi se čini da ću biti sretan ako ću u penziju s 75...
Životni vijek čovjeka sve je dulji. Sve grane znanosti konstantno (eksponenijalno, bolje reći) se razvijaju. Među njima i medicina tako da više ne umiremo od svake 'gluposti'. Upala pluća riješi se s par antibiotika i stvar je pod kontrolom.
Tako smo uspjeli prosječni životni vijek od 22-25 godina u vrijeme Starih Rimljana, preko 37 u doba Napoleona, povisiti na današnjih 70-80.
Krasno.