Prošle je subote u ZeKaeMu zatvoren Vip Zagreb Jazz Festival sjajnim koncertom mladih njujorških glazbenika koji nastupaju pod firmom Brad Mehldau Trio. Obzirom da sam slab poznavatelj cjelokupne jazzerske scene i zadnji sam koji bi trebao pisati nekakav kritički osvrt na ponuđeni repertoar ili, možda, o trenutnom artističkom kretanju pojedinih jazzera u odnosu na razne klasifikacije po stilovima, načinu sviranja i sl., oslonit ću se samo na vlastiti doživljaj večeri, koristeći slušačke senzore razvijene u posve drugačijim područjima glazbe (rock and roll, klasika …) ali i nekadašnje sviralačko iskustvo, s razvijenom empatijom prema onima što često posežu za akordima tipa C maj7, B dim, Eb 7/9 i sl. Btw, dobra je strana u umjetnosti što se afirmacija uglavnom stječe vještinom, znanjem i velikim trudom, te da bilo kakav nepotizam ili stranačka pripadnost nisu presudni u formiranju zvučnih instrumentalističkih imena, osim, naravno, ako se jednog dana nekakvim dekretom ili parlamentarnim nadglasavanjem ne ukinu tzv. nečisti akordi ;-)
Nisam se jednom uvjerio da se najveći gušti dešavaju neplanirano, tako su i do mene posve slučajno došle dvije ulaznice, odnosno, nisu same došle, već mi ih je netko ustupio. Bio sam posve skeptičan prema takvoj gesti, jer obično se najlakše „nesebično“ ustupaju ulaznice za događanja kojima nazočuju tek uža rodbina i najodaniji prijatelji koji u zadnji čas nisu dobili virozu, te su ustupili svoje ulaznice nekome poput mene …
Na sreću prevario sam se. I to toliko da se sramim što sam isprva imao takve negativne misli, što je logična posljedica mog potpunog zanemarivanja recentnih zbivanja na kulturnoj sceni.
Već na samom ulasku u dvoranu bilo je jasno da se radi o vanserijskom događaju koji je okupio vrsne znalce ovog glazbenog žanra i pitomu publiku kakvu bi poželio sresti na svakoj manifestaciji gdje se okuplja više ljudi.
Pokazalo se da je dvorana ZKM-a premala za sve one koji uživaju u jazzu, tako da su u dva reda čak i sjedili na podu. Tip što je službeno najavljivao izlazak na scenu trojicu glazbenika, prethodno je upozorio da se ne fotografira, jer je, citiram: „Brad Mehldau zajeban čovjek i da će prekinuti koncert ako netko bude fotografirao“. Prve dvije skladbe su mi gotovo prošle u brizi da će se čak i u ovako profinjenoj publici naći neki neprilagođeni element, i upropastiti cijelu večer. Međutim, opet sam nepotrebno bio napet, te sam se konačno, u nastavku, s punim povjerenjem u svijet i ljude prepustio glazbenim vodama i virtuoznosti koju samo jazz može priuštiti … dakle, Brad Mehldau, na crno bijelim klavirskim tipkama, Jeff Ballard na bubnjevima te Larry Grenadier na basu (najčešće u grčko-rimskom stilu s tim divom među instrumentima). Svirali su jedan vrlo pitak jazz, tako da mi se čini da bi se vrlo lako i nježni Chopinov Larghetto (vidi i poslušaj na desnoj strani bloga), naravno, malo jazzerski razrađen, lagano uklopio u neku od njihovih shema. Osobno mi se jako dopada takvo žanrovsko preklapanje, koje se ponekad „odmetne“ od ortodoksnih jazzerskih zahvata te se ponovo stapa u zadanu temu i to samo obogaćuje cijelu izvedbu. Pored toga, tu su još i solerske dionice svakog glazenika na svome instrumentu, što je atrakcija koja redovito izmami sponatni aplauz.
Završilo je s dva bisa. Razišli smo se u miru, s blaženim facama koje su pokazivale da mnogi još nisu aterirali u stvarnost subotnje zagrebačke večeri.
- Bilo je divno, zar ne? – reče mi šarmantna dama srednjih godina na izlazu.
- Naravno – rekoh – glazba na mene uvijek izvrši poseban utjecaj, posve se zanesem i otplovim daleko, daleko …. No, khm, čini mi se da vas poznam odnekud?
- Da, sjedila sam pored vas na koncertu …
- Ah da, naravno … - rekoh kurtoazno.
- I ne samo to ..
- Da?
- Sreli smo se pred oltarom prije stanovitog vremena.
- Jao, da, točno, oprosti draga, evo, još samo malo … da me prođe … bee bup, bee bup … yeah ;-)
Post je objavljen 10.11.2008. u 14:10 sati.