Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/smrtkorisnicima

Marketing

My firstest time

Kao nekad aktivna autorica ovog umiruceg bloga, htjela sam sa vama podjeliti jedan od bitnih trenutaka svog zivota... Da, učinila sam TO. Po prvi puta u svom životu. Moram vam priznati da sam već dugo u premišljanjima zašto još samo ja od svih cura u društvu to nisam radila... Sve druge uživaju u tome i to cesce nego povremeno... Zašto ja i dalje imam strah od toga? Dugo mi već ta pitanja prolaze kroz glavu... Peer pressure, ponekad potreba, sve me to pomalo pogurivalo prema toj važnoj životnoj odluci... I'm gonna do it!
Kao što to uvijek biva, i kako to m žene često volimo, sve sam unaprijed isplanirala.. Vrijeme, mjesto, ambijent... Znala sam da kada se desi, biti će mi prijeko potrebno, biti će u nocnim ili ranojutarnjim satima, i biti ce doma... ne mogu ni zamisliti one koji tako vrijedan trenutak ostave ... negdje... mora biti kod mene doma...
Nisam točno odlučila kada... htjela sam pričekati ono... da dodje pravi trenutak... Da to bude "prirodno"...
Trenutak se stvorio onako "iz neba pa u rebra". U jednom trenu, znala sam samo da mi treba, da to mora biti SADA... Od panike, nisam znala koga da pozovem upomoc jer iskeno, nitko prvi puta ne zna sam kako... Kind of sam se nadala da će mi mama biti budna da je pitam za savjet (nije bila, mozda je i bolje tako). Nazvala sam prvu osobu koja mi je pala na pamet, saznala sve tehnikalije i hravro se upustila u pripremu. (Znate, svaki veliki task u zivotu trazi pripremu, tako i ovaj - ffs, svi se pripremate, sto se sad meni cudite).
Prvi pokusaj bio je grozan. Totalno razočaranje. Onako, seems nice, smells nice, looks nice... tastes hideous. Nazvala sam prijatelja u kojeg imam puno povjerenja, onako, čovjeka sa iskustvom u ovakvim stvarima, i plačnim mu glasom objasnila svoje razočaranje (koje je, cijenjeno čitateljstvo, bilo ogromno kao što vjerojatno možete zamisliti)... on mi je rekao da se smirim, da stvar s vremenom postane bolja, da se navikneš i da će mi on pomoći da i ovaj prv put bude survivable... And he did :) Stvar je ipak bila malo bolja nakon njegove pomoći... Gorcina je skoro pa nestala... i dalje, kroz glavu su mi prolazile misli "kako itko može uživati u ovome?" ili "nisu mi nikada rekle kako je teško prvi put, uvijek samo pričaju kako vez toga ne mogu..." ili " možda stvarno s vremenom postane bolje, možda se moja tehnika poboljša a idući put stvarno mogu i mamu zamoliti za pomoc..."
I tako se pomalo privelo kraju... Euforija je rasla, ja sam se sve više razbuđivala, efekt je na kraju krajeva bio očekivan... Razbudila sam se. Eto dame i gospodo, hvala vam što ste samnom podjelili moje prvo iskustvo ispijanja šalice kave :) Ovim putem htjela bih zahvaliti onima koji su mi pomogli u pripremi, i onima koji me beskompromisno podržavaju (pa i mami koja hrce u drugoj sobi) :)

ostajte mi white & nerdy

vasa
Shunka

Post je objavljen 10.11.2008. u 00:52 sati.