U rat su usli kao u cudo,u bajku o kojoj su pricali ocevi i djedovi;ratnicku biografiju poceli su po haustorskim strazama.Nekad i nedovoljno obuceni,poceli su da izlaze sa puskom da cuvaju ulice i raskrsca i tako su promicali dani,svaki tezak ko planina.Najprije su bjezali i ginuli daleki i nepoznati,a kako se krug suzavao prema poznanicima i vrsnjacima,iz klinaca koji su do juce bili tek uredni posjetioci videoteka i kafica stasala je prva klasa bosanske vojne akademije u kojoj se ne uce samo vojne vjestine,vec i ljudske.
Vidio sam:ti klinci bolje prepoznaju pouzdanog prijatelja od prevrtljivca koji se nasao medju njima,iz prve razaznaju jajare koje su se uvukle u redove branilaca,okruze ih opnom hladnog odstojanja.To je pocetak,to su novi ljudi potrebni novoj Bosni i Hercegovini.Pred njima,svaki autoritet treba svakodnevno da se dokaze ukoliko to zeli da ostane,nisu nepovjerljivi prema iskustvu starijih,ali ni spremni da mu se potcine.Logicno:dani ovakvog ratnog iskustva su tuzna privilegija koja je pruzena mladim Bosancima i Hercegovcima,jedino njima u Evropi i jos podalje.Njihovi vrsnjaci jos slazu kasete u police i prate"top 20".
Izmedju dvije straze,odgledaju nesto nogometa,traze male televizore koji mogu i na akumulator,ukoliko nisu u nekom od sretnih dijelova grada u kojem ima i struje.Uzmu sebi onoliko normalnog zivota koliko se od rata da oteti,pa onda opet na strazu ili na zadatak,negdje na prvoj liniji.Izmedju sebe raspravljaju zucno-to su sukobi naglo stasalih samopouzdanja.
U opstem nemanju i medju rusevinama,nova generacija Bosanaca i Hercegovaca iz uspavane generacije koja je plutala u nezaposlenosti i odsjecenosti svake perspektive sad je ratom okrenula da pliva uz maticu.Upamtila je dobra vremena,u pamcenje ce joj biti upisana i tragedija rata.Treba im oprostiti sto nekad nose oruzje i kad nije neophodno,pa i malu dozu manekenstva koja se da primijetiti.To oruzje je stav prema napadacu,odnos prema palikucama,odnos prema domovini,porodici,prijateljima,odnos prema buducnosti.Treba im oprostiti,ukoliko neko uopste ima pravo tako sto zamjeriti mladom covjeku kojem je juce posao u trgovini ili ispit na fakultetu bio jedina preokupacija.Cesce se,uostalom,srecu stariji ljudi sa vojnim i policijskim akreditacijama u vrijeme kad nisu na duznosi,ali-i tu ima neke nijeme prozivke prema onima koji jos nisu nasli,ili nisu potrazili,ili im niko nije umio pruziti mjesto u jednoj od transeja sistema odbrane,bar ne do sada,do opste mobilizacije.
Neka neko kaze Evropi,onim Evropljanima koji imaju sluha-sta su djeca bez hrane,ljudi koji nemaju vode ni za pice a kamoli za licnu higijenu,sta znaci pet hiljada frizidera koji su u jednom casu ostali bez struje.Statistika o milionskoj masi izbjeglica prave dimenzije dobija tek kada se cuje iz usta jednog covjeka.Zene.Djeteta.Optuzba koju,snagom vriska,dize zemlja Bosna i Hercegovina ima vise od milion vjerodostojnih svjedoka.Ovo sto se ovdje zbiva dugo je bilo nevjerovatno i za mnoge od nas,Evropi mora biti sasvim nejasno da je tako sta uopste moguce:
da neko stavi top na brdo i,evo vec tri mjeseca,ubija civile.Cutanje evropskih drzavnika moze,ukoliko do gradjana ne dopre istina,istina o cetnickom a ne etnickom ratu,moze stvoriti dojam da vijesti iz Sarajeva i Bosne i Hercegovine nisu tacne,da su one,sto bi rekao Dobrica Cosic,van stvarnog i moguceg.
17.VII 1992.
(Hamza Baksic-"KRAJ STOLJECA")
Post je objavljen 10.11.2008. u 00:38 sati.