Otkako je postalo moderno pratiti bioprognozu, shvatila sam da uopće nije loše znati kako stoje stvari s onim smajlićima na prognostičkoj karti. Kad se oni strateški rasporede tako da najavljuju nepovoljnu biometeorološku situaciju u većem dijelu Hrvatske, to je znak da treba brzo djelovati.
Tad je najlakše opravdati vlastitu nervozu/razdražljivost/napetost i slične pomutnje raspoloženja:
Ma, joj, baš me nekako ubija ova južina.
Ne znam što mi je, valjda je pao tlak zraka.
Nekako se čudno osjećam, valjda od ove promjene vremena.
A tko zna što se zapravo krije iza toga – kakve frustracije, nezadovoljstva, krize…
Mene te biometeorološke zavrzlame obično potaknu na pojačanu introspekciju. Pa shvatim kako je zaista nezahvalno biti dežurni krivac. Onda se, potaknuta tlakom zraka i slutnjom ciklonalnog poremećaja, sklupčam kao jež pa, ako i nisam velika zvjerka, barem pokažem da imam bodlje.
U takvim vremenskim neprilikama nekako lakše uočavam tko su opasni potrošači moje energije, strpljenja i dobre volje. Ako su oni dobro kamuflirani, i ja sam dovoljno dobro informirana o načinima i sredstvima kojima se služe. Divni su kad nešto trebaju. Ljubazni, slatkorječivi, nasmiješeni… Dosadilo mi je njihovo pretvaranje, iskorištavanje, zavaravanje, obmanjivanje i ostale ljigave glagolske imenice. Ne želim više pružati ruku u nečije ralje. Od toga ostaju ožiljci, a oni bole čim se približi promjena vremena.
Raščistit će se atmosfera kad obavim jesensko pospremanje. Zapuhat će sjeverac i horizont će ponovno biti bistar, čist a vrijeme vedro. Jer ja to zaslužujem.
Post je objavljen 10.11.2008. u 00:42 sati.