Nakon dana provedenog zajedno i posljednjeg "volim te" kojeg mi je šapnula izlazeći iz auta, nakon zadnjeg pogleda na nju kroz retrovizor kada se okrenula i mahnula mi, postalo mi je jasno, jasnije nego ikada. Od ranije sam shvatio da uz nju mogu biti to što jesam, da sam uz nju svoj, opušten, veseo, pričljiv, poletan, bedast, nespretan, nesnalažljiv... a da to njoj ne smeta, dapače, da joj je to savršeno u redu. Zna moje mane i vrline, već me dovoljno poznaje za to, a i dalje je tu jednako kao i prije, prihvaćajući me u potpunosti. Znao sam da ću kad tad opet imati uz nju onaj polet i zanos koji ima zaljubljena osoba, da ću ponovno biti u stanju rušiti sve prepreke, osjećati se veliko, jako i nepobjedivo i nazvati prijatelja kasno navečer samo da mu u afektu kažem da sam beskrajno sretan što sam s njom, a sve to samo zato jer znam da me ona voli.
To se dogodilo pred koji sat i ne prestaje me držati i sada. Vozio sam se kući, na radiju je ljubavni repertoar pjesama savršeno pogađao moje stanje svijesti. Gledajući cestu i mirnu noć, slušajući pjesme i razmišljajući kako ću sve ovo prenijeti na papir (bar virtualni), nikada se mirnije i spokojnije nisam dovezao doma. A istovremeno je u meni plamtila bezgranična količina želje, inspiracije i pokretačke snage. Nešto što se ne da opisati riječima. I pitao sam se putem, kada joj kažem da ju volim, može li ona pojmiti svu jačinu tih riječi i sve što one nose? Kada joj kažem da je lijepa, razumije li ona da ja to uistinu tako mislim, apsolutno, u potpunosti? S glavom punom misli i dojmova došao sam kući i primijetio šlapice koje ona nosi kada dođe kod mene, koje je i danas obukla.
I shvatio sam da je ona kod mene praktički kod kuće, svi je vole i svima je draga, a kada je nema pitaju za nju. Shvatio sam da ona nema neki lažni sram, stid i komplekse, nego ima itekako odrastao pristup i stavove za svoje godine. Pitao sam sam sebe ima li ona pojma koliko sam zapravo na nju ponosan i koliko mi imponira činjenica da sam s tako posebnom curom?
Mislim da nikada neće biti u stanju u potpunosti pojmiti koliko je volim i koliko mi znači, koliko mi daje poleta, slobode i snage, koliko mi je bitna. To se jednostavno ne da objasniti i prenijeti drugome, to je nešto što osjećaš i znaš da je tu, naslućuješ koliko je veliko i jako. No kada me grli, bilo da sklopi oči i nasloni glavu na mene, bilo da gleda u mene svojim blistavim pogledom u kojem joj se iščitava zaljubljenost, bilo da mi uputi svoj prekrasan osmijeh, vidim da je na najboljem putu i da itekako naslućuje.
Hvala ti što si uz mene, hvala ti što se uz tebe osjećam voljeno i posebno, hvala ti što me prihvaćaš takvog kakav jesam, hvala ti što si mi omogućila da uz tebe budem svoj. Nemoj se nikada mijenjati, samo ostani što jesi, jer imaš sve kvalitete koje se samo poželjeti mogu, i svaki naš novi susret nađem još pokoju da pridodam već jako impresivnoj paleti.
Volim te, mišek moj!
Post je objavljen 09.11.2008. u 23:13 sati.