Ja samo sanjam
još uvijek sanjam
Kažu kad odrasteš prestaneš
Prestaneš pa nestaneš
Tu sam pjesmu danas pjevušila uz seansu svog svakodnevnog meditiranja i razmišljanja o nekim stvarima. Bolje rečeo dovodila sam konfuziju u sVojoj glavi u neki normalan red. Razmišljala sam kako sam zapravo sretna što imam 17 godina. Što mogu činiti što me volja , tražiti sebe, sanjati, birati što želim. NO u toj cijloj idili opekla me misao o tome kako vrijeme leti, promjene se događaju. Ja se mijenjam, svijet se mijenja, norme. Ponekad mi dođa da plačem. A radi čega? Istine? Žalim zbog toga što će me to sve proći. ali tako brzo da se neću ni okrenuti, a već ću biti neka druga osoba. Možda jednostavno želim biti poput Petra Pana i nikad ne odrasti ali to ne bi bilo normalno. To je nešto što se jednostavno mora. Kao i umrijeti. Žalit ću za tim što... neću više imati toliko slobodnog vremena, što više neću moći izgledati tako kako trenutno izgladam. Ma mislim moći ću al neće biti "primjereno" mojim godinama itd. Sve u svemu svjesna sam te istine te nastojim uživati u ovom razdoblju života koristeći sve pogodnosti koje mi ono nudi.
Post je objavljen 09.11.2008. u 21:29 sati.