Ovo je visilo na zidu sale za sekcije u Zavodu za anatomiju na Salati u danima kad sam bio student. Jeli jos uvijek tako?
U bijeloj okrečenoj sobi stoje dva duga drvena stola.
Svakoga dana nove im goste dovezu mrtvačka kola.
Služavke umrle u bijedi ili sijede ispaćene pralje
Kojima ukočene ruke ne mogu prati dalje.
I koje uzevši im ruha ubonica amo šalje.
Bludnice koje pohotne ruke nikada više neće da dirnu
Što poslije sviju budnih, bludnih noći uđoše u jednu mirnu.
Il stigne ovamo kažnjenik kojeg je žandar prestao da vodi
Il napuhnuti utopljenik kojemu ime nesta u vodi
Il skitnjom izmučene skitnice vječito gonjene do mitnice
što prođoše kroz ovaj život bosi.
Svi oni amo jednom dođu zbiti u ljesove proste
I zauzmu svoje mjesto na stolu što vječno očekuje goste.
Žive su ih gonili i gnjeli, nožem su ih rasparali mrtve
Ti, što žrtve za života bjehu, ostadoše i poslije smrti žrtve.
Stanovahu na kraju grada u prljavom kvartu roblja
Počivat će na kraju groblja daleko od arkada.
I kao što je više nih imalo zajedničku sobu
Tako će i sad više njih noćivati u istom grobu.
D.Cesarić
Post je objavljen 09.11.2008. u 03:17 sati.