Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/lm1

Marketing

Midnight drive

Bila je ponoć i sitno, kroz noćnu sumaglicu vozio sam se kući. Obično su to najbliži putovi do kuće, ali misli su mi još uvijek letjele kroz zadnji susret. Pogledao sam na pokazatelje na tabli, sve je dobro osim manjka goriva u rezervoaru. Odlučio sam se zaputiti na crpku, kako bih napunio žedni automobil. Vozeći tako gledao sam svjetla grada kako paraju mrak i crvene lampione koji su vrludali ulicama. Ti lampioni bili su automobili, a njihov broj na cesti oko ponoći bio je zastrašujuće malen! Možda je većina ljudi doma? Možda još se nisu zaputili na mjesta gdje obično dočekuju jutro, u zamračene diskoteke ili klubove?
Moje vrludanje, napokon dovelo me do benzinske. Točno je otkucavala ponoć i po, ali na njoj nije nikoga bilo. Pogledao sam još jedanput, isprobao crpku koja nije odavala znakove života kao ni mrtva zmija. U tom trenutku inače bih se živcirao, ali odlučio sam krenuti dalje. Mislio sam si „još postoje neke crpke, pa ću tamo natočiti“. Put me odveo dalje, ponekada brže, ponekada sporije, lelujao sam zagrebačkim ulicama i došao na drugu crpku. Tamo me dočela rampa na benzinskoj, niti ova benzinska nije radila! Upitao sam se, dobro kada oni otvaraju? Pa već je ponoć i 45 minuta.
Skrenuo sam u kvart najbliži i malo se po njemu provezao. Nekolicina novih zgrada, promijenila je kvart koji sam od prije znao. A blizina najvećeg zagrebačkog parka izdisala je svježi zrak, koji ugrijan kroz ventilaciju mi je punio nosnice i davao mi energiju za nastavak puta. Vozio sam dalje, bez cilja i bez namjene. Trošio sam benzin, kojega je bilo sve manje u rezervoaru i kretao se čak dalje od kuće. Krenuo sam na istok, vozeći se kroz kvart od milja nazvan „Divlji zapad“. Semafori sa svojim zeleno – crvenim plesom igrali su se na praznim cestama kojima sam kročio. A policijska vozila tražila su vozače s alkoholom u krvi, ne bi li opravdali akciju „Martinje“.
Već sam prošao okretište tramvaja, kada sam se okrenuo i krenuo nazad. „Možda je do sada već otvorena crpka“, pomislio sam si dok je jedan vozač debelo gazio po liniji. Pustio sam gas i pratio ga. Vrlo brzo je skrenuo, a moja vožnja nastavila se istim tempom. Pomalo sam osjećao olakšanje u mišićima, kako napetost svakodnevice nestaje a zamjenjuje ga čudna opuštenost. Upitao sam se „je li to zbog susreta ili zbog opuštajuće vožnje“. „Možda zbog oboje, ali kada sam se zadnji puta vozio bez cilja samo zbog sebe?“ I dok sam vrtio milje pod sobom, tako se povećavala moja relaksacija. Bilo je divno i pomalo čudno opet biti opušten. „Je li nas svakodnevica naučila tolikoj napetosti ili smo negdje u evoluciji civilizacije krenuli krivim putem?“
Razmišljajući vratio sam se na onu drugu crpku, ovaj puta bila je otvorena. Automobil je bio je poprilično žedan ili me varao… Jer kada sam utočio, nekako mi je ispala mala cifra i mali obujam utočenog goriva. „Ma nije važno“, pomislio sam si i otišao platiti. Na šalteru dvojca mladića pričala su o pljačkama u Zagrebu, što sam filtrirao van iz svog uma. Ubrzo nakon plaćenog računa, našao sam se opet za upravljačem automobila, ovaj puta na putu prema doma. Automobil je sada ljepše primao gas ili mi se to učinilo nakon što sam ga napojio? Kako bilo, milje su opet letjele, a guštevi u vožnji su bili još veći kada sam oštrije i brže vozio. Za par minuta, bio pred kućom. Prazna želudca u toplom automobilu, ali siguran pred svojom kućom gdje me čekala hrpa hrane. Potrudio sam se ne jesti sve i svašta, te se zadržao samo na voću. Od kada su se tridesete počele bližiti, dolazile su i kile od poslije-ponoćnih jela.
Onda sam i odlučio ovo iskustvo podijeliti s vama, jer se toliko malo nađemo u trenutcima u kojima uživamo. Zapitajte se kada je bilo zadnji puta kada se uživali u vožnji? Kada ste zadnji puta vozili bez cilja, samo kako bi VOZILI? Kada ste zadnji puta uživali u mekom poljupcu? Ili u nekoj hrani koju strašno volite? Život je jedan i ne znamo kada će završiti! Stoga živite svaki dan na Zemlji kao da je posljednji, jer jednom će te biti u pravu. Jednom kada odete odavde na drugi svijet, ovozemaljske stvari nećete moći ponijeti sa sobom. Ali jedno sjećanje na ponoćnu vožnju kao ovu, ponijet će te sa sobom!


Post je objavljen 09.11.2008. u 01:46 sati.