Upravo kada sam namjeravao spremiti tjelesinu u horizontalni položaj i zaključiti današnji dan kao relativno ni po čemu poseban, začuh izvana milozvučne pijane balade nekog oduševljenog Dinamovca. Materini geni proradiše istog trena i prevedoše se u hrpu proteina koja me je natjerala na balkon kako bi potražio izvor tog zavijajućeg zvuka...
Došavši tako na balkon, onaj zapadni, s kojeg puca pogled na Samoborska gorja, primjetih nesvakidašnji prizor! Neobična, polugusta maglica tako je nisko prilijegala na Zagreb, obavijajući njegovu periferiju u splet obojanih izmaglica. Prepoznao sam prijeteće zelenkasti sjaj OMV-ove pumpe na putu za VG, a malo bliže meni sličan takav sjaj, samo morskoplave boje, dolazio je s INA-ine pumpe... Svugdje uokolo stajale su načičkane svjetlucave, fuzzy sfere javne rasvjete, tvoreći savršen pravokutnik točno ispred zgrade, zatvarajući svojim svjetlom tminu obradivih površina koje tako neobično odudaraju od urbanog okoliša u kojem se nalaze. Svjetlost rasvjete bila je upravo toliko jaka da se moglo nazrijeti istu onu polugustu, nisku maglu koja je gušila šipražje i pokoje „polje“ između još neiskrčenih grmićaka.
Potpuno sam zaboravio da stojim u kratkoj majici na 60ak metara visine, zadirući desnim nožnim palcem u ledenu lokvicu kiše koja je preostala tu od jučer. Obuzeo me prizor i još mu se neko vrijeme nisam mogao otrgnuti. Dok sam promatrao kako magla postaje sve gušća, nadirući s juga i jugozapada prema centru kojeg su sveudilj svesrdno branili visoki neboderi, ne dopuštajući polugustoj vodenoj masi da se zgusne do kraja oko drvoreda na Dubrovačkoj, zelenkasti oblačić koji je zazivao s OMV-a se razvukao unedogled... INA se još uvijek držala solidno, iako sam primjetio da postaje sve slabija i slabija, samo sporijim tempom. Tamo, pak, više prema Samoboru, nekoliko bijelih svjetala je obasjavalo čitav krajolik, pokazujući mi do kuda se protežu mokri prsti magle.
Moja potraga za budnim i nadobudnim Dinamovcem još uvijek nije urodila plodom. Iako ga nisam mogao vidjeti, i dalje sam čuo njegov glas, koji je poput trube za maglu RMS Queen Elizabeth II odzvanjao Novim Zagrebom. Zapravo, pažnju su mi više odvlačili automobili koji su jurili po SR Njemačke, svaki nalikovavši dvama žustrim okicama koja hitaju zgusnutom noći. Ostatak se nije vidio, samo oči, samo farovi...
Primjetio sam i Mjesec; jedina pojava koja je još uvijek zadržala oštrinu svojih rubova, sve drugo je bilo napola rasplinuto. Vjetrić je donio miris svježe oprane robe s balkona jedan kat dolje, dva stana lijevo. Predivan omekšivač... Zbilja mi se ne ide još u krevet...
Vidim, dolje, hrpica ljudi... Jedan zamagljeni čovječuljak hoda posred ceste ususret autu... Valjda će ga auto zaobići navrijeme, magla ipak nije toliko neprobojna, trebao bi ga vidjeti... Heh, mislim da se nisu vidjeli, ali su navrijeme skrenuli, svaki na svoje lijevo.. Malo dalje čujem (i vidim, ovaj put) nakupinu muškaraca koji se međusobno pridržavaju, spominjući snahe, Očenaše i kapije, pokušavši to sve ukomponirati u melodiju. Hm, melodija im je bila jednako uspješna kao i njihovo pravocrtno hodanje u tom trenutku... Konačno sam ga pronašao, sada mogu povući palac iz kišnice i vratiti se u dnevni...
Aha, to je dakle temperaturni šok... Gle, stvarno, pogledavši na termometar pretpostavih da je razlika u temperaturi nekih 15 stupnjeva. Nije toliko strašno :) Opet izlazim vani da posljednji put bacim pogled na proždiruću maglu. Javna rasvjeta polako gubi bitku... Evo, upravo je pala fronta SR Njemačke! OMV leži u uzkovitlanoj masi degradirajućih čestica, INA je kapitulirala i biva sve mutnija... Sv. Križ u Sigetu, pak, i dalje neumorno stoji, bijela mu se fasada jedva nazire kroz vodeni veo. Posljednji put udišem miris tuđeg rublja, odupirem se mentalnoj slici planinske livadice koju u meni stvara, bacam brz pogled prema centru koju se panično osvrće oko sebe, pitajući se zašto su njegovi visoki čuvari dopustili vlažnim šapama magle da prodru čak preko Save sve do Cibonina tornja...
Prevruće je u stanu, mislim da ću ostaviti balkon otvoren cijele noći... Nadam se da večeras neće biti nenadanih zvukova kao prošli put kada je jedna nepoznata mlada dama cviljela kao da je pneumatska bušilica ubada u veoma intimna mjesta... Istini za volju, po onome što sam mogao čuti, bušilica je podosta brzo svršila s poslom i vjerujem da je jedini kojemu je to bilo drago bio krevet. Naime, čuo sam ga, jadnog, kako očajnički lupa svojim uzglavljem o zid, bezuspješno dozivajući upomoć...
Ma naravno... Evo još malo prosvijećene zagrebačke mladeži koja remeti sveti noćni mir svojom nemogućnošću da kontrolira glasnoću svojih pluća. Ovaj put me ne interesiraju, ipak idem spavati, snovi su puno ljepši od ljepljive stvarnosti koja me čeka na balkonu...
Post je objavljen 09.11.2008. u 00:35 sati.