Hodam gradom.,trebao mi je trenutak samoce.
Napokon. Gledam sebe ocima djeteta koje sam nekad bila.
Mijenjam se.Osjecam to.
Nakon toliko vremena opet se vratilo sjecanje na njen smijeh.
Udaljili su nas,naravno da nikada nece biti isto.
Zasto sam od one lomljive djevojcice postala jaca?
..promijenila sam se, i ona to vidi.
..vidi da nisam ona stara.
Ali ipak.. tako se dobro osjecam.
kada znas da te vise oni isti ljudi ne mogu povrijediti.
razocarati...jer ja sama im ne dajem "materijala" za to.
smijem se..sretna sam,a oni ne kontaju zasto...
samo smijem se.I sve je isto kao prije.
Zamisljam da nicega se vise ne sjecam..
tako i treba biti, samo neka vide moju promjenu.
i kad je najteze samo nabacim smajl pa makar i lazni.
jer ne mogu me povrijediti, ne dopustam vise.