Pjesma o čovjeku i suncu
Zaognuv tamni plašt,
Čekat ću osvitak dana
I poći zatim na pute daleke:
Kroz dozrela polja i livade zelene,
Preko voda, planina, dolina,
Do devetoga brda.
A Sunce još neće
Planuti na mene!
No kad stupim na vrh,
Izaći će Sunce, veliko, sjajno,
I zaliti mene, Vječnoga Bježača,
Srebrnim i zlatnim sjenkama
Pružit će se moja sjenka
Duboko.
Stajat ću na vrhu dugo, dugo, dugo.
Sunce će me milovati blagim rukama,
A ja ću biti na vrhu sam.
Zaviknut će grlo moje Suncu:
Pobijedio sam mrak,
Savladao sam žalost...
Sad sam radostan, jak.
Vječan sam kao i ti, Sunce!
Najzad ću početi da se spuštam, lagano,
S vrha u dolinu.
Sunce će me pratiti neprestano.
Moja će sjenka bivati sve manja,
Sve tanja:
Nestajat će me, polako, u dolu.
Pa ću se okrenuti vječitom Suncu
I pogledati na vrh:
Ugledat ću Drugog Čovjeka
Gdje ide mojim stopama;
Čovjeku ću se nasmijati,
A suncu šapnuti malen:
Tko može s tobom, Sunce?
Nestat će mene
I moje sjene
U dolini mraka
Dragutin Tadijanović
"Ljepotu nebesa, zemlje, zraka i vode, izvor tvoga života, ja kčer mudrosti i ljubavi, nosim u svojim grudima." šapće mi majka svjetla nad svjetlima.
"Ti si čvrstoj materiji udahnula život i tako je učinila sudionikom božjeg sna."
"Život je vječni pokret, neprestano titranje ćestica svijetla, koje sjedinjuj dvije sile u jednu i tako nevidljive trepereći, slično anđelima postaju vjesnici neba, i šire spoznaju o nastajanju nove sile koja čini tebe i uvjetuje tvoj život na plavoj planeti." vidjeh Sofijinu misao u odbljescima sunačavog sjaja.
"Koja je to sila?"
"U njoj se krije tajna tvoga postojanja." Sofija će nježno.
"To je sila za koju znam da postoji, ali je nemogu osjetiti."
"Malene strune svijetla, nazvane fotoni, su i treptaji moga sna, pa čine i onu svijetlost koju tvoje oči vide i tako svojim postojanjem u isto vrijeme ostvaruju ljepotu i harmoniju cijelog univerzuma." Sofijin glas je titrao bijelom bojom danjeg svijetla i odzvanjao u mojim unutarnjim ušima simfonijom nedosanjanog sna.
"Ljepotu univerzuma stvara harmonija njegovih pokreta i iz njih proizašao sklad boja. Svijetlost na svom dalekom putu do mojih očiju ostaje uvijek lijepa, ali ono što moje oči uistinu vide je samo isječak iz velikog spektra njenih valnih duljina, skale usporedive s tonovima zvuka koji, kao simfonija univerzuma, za moje uši inače ostaju nečujni." šapnuh nesigurna u ono što govorim.
"Ti sada čuješ boje i ulaziš u dubinu mog postojanja. Vrati se trenutku i sjeti se onoga što je o svjetlosti već napisano." glas je bivao sve tiši.
"Mjereći duljinu svjetlosnih valova, izračunavajući njihovu frekvenciju, čovjekov um je stjecao i znanje o njoj. Dokazano je da je svjetlost satkana od bezbroj nijansi boja koje mi, bez upotrebe staklene prizme, ne vidimo. Prelazeći u svom valovitom gibanju od crvenih preko plavih do ultraljubičastih tonova, ta bijela ljepotica igra, s prirodom koju stvara, ali i s našom spoznajom o tome, tajnovitu igru i uvlači nas u svoj svijet, poziva nas na traženje izvora iz kojeg je sve u nama i oko nas nastalo." sjetih se nikada do kraja shvaćene lekcije iz škole.
Promatram tračak svijetla koji je prošao kroz staklo na mom prozoru i osvjetljava jednu sliku na zidu. Pretpostavljam da je svijetlost do sudaranja sa staklom bila val pun malenih iskrećih struna, prolazeći kroz male pore stakla kao čestica postala ponovo val i udarajući o staklo slike vraća se kao val u moje oči. Tu na ulazu u moju svijest ona se ponovo raščlanjuje i tako dodiruje moje moždane ćelije i stvara sliku u mojoj glavi.
Slika je lijepa, boginja lova pred svojim hramom blješti obasjana sunčevim svijetlom.
Zatvaram oči.
Ulazim u vječno svijetlo mog malog univerzuma. Slika je još uvijek tu. Vidim boginju pogleda usmjerenog u daljinu, prepoznajem njen profil, razlikujem boje pejsaža koji je umjetnik vjerovatno gledao svojim unutarnjim okom i osvjetlio svojom unutarnjom svijetlošću.
Otvaram oči, sunčani trag još uvijek obasjava sliku, ali sada vidim i svoje lice u slici. Razlomljeni zraci sunca su se zaustavili na meni i ja se odjednom vidim pored boginje pred njenim hramom i u ovom trenutku postajem dio pravremena.
Sunce u Efezu sija istom snagom i oživljava prostor ispunjen prošlošću. Boginja me poziva u okrilje sna o njoj i ja vidim Heraklita, starca tužnog lica, koji je tvrdio da sve teče.
Svijetlost koja je putovala svemirom tisućama svojih godina je u ovom trenu dotaknula moje oči, spustila se na moj obraz i zaobilazeći moje tijelo stvorila moju sliku kao sjenku na pjesku ispred hrama.
"Zašto ovaj trag sunca nije prošao kroz mene?" pomislih
"Zato što svijetlost na svom putu stvara i tamu. Sukobivši se sa tvojim unutarnjim svijetlom ona dokazuje zakrivljenost prostora i potvrđuje dinamički entitet tvog prostor- vremena. Ti se svojim postojanjem suprostavljaš njenom valovitom ustaljenom putu. Stvarajući svoje vrijeme ti produljuješ vrijeme njenog spuštanja na pijesak." odgovara mi Sofija nijansama boja.
Kao i uvijek sam budna sanjala, slušala sam misli koje su se gomilale na mom misaonom Olimpu. Vratih se trenutku napuštajući Efez i boginju. Sofijin glas utihnu.
Osjećam se kao dijete kaosa i spoznajem da je treptanje i vječno raspadnje mojih atoma uvijet moga razvoja, moje vječne težnje ka istini. Nema ničega do mijene i stalnih tragova kaosa iz kojeg nastojim pobjeći. Jedino što mi preostaje je slijediti pravac kojim sam krenula i ulaziti sve dublje u tajnovitost zakona univerzuma.
Moje unutarnje sunce osvjetljava moje prostor- vrijeme i postaje samo za mene vidljivi spektar boja. Lomi se na kristalima mojih ćelija, smiješi mi se i postaje misao.
Mislim ljubav, i kao u svijetu zrcala vidim sebe i svijet u nijansama još nedefiniranih boja. Znam da su to boje, ali im još neznam ime. Valne dužine njihovog nastajanja su tako male da još nisu mjerljive. Uspoređujem ih sa poznatim spektrom duginih boja. Ove moje, nastale u mojim mislima su drugačije, ne pronalazim riječi kojima bi ih opisala.
Prisjećam se rečenice: "Svijetlost skriva u sebi tajnu iako njome rasvijetljavamo puno drugih tajni."
Zamisao vala koji se širi nije dovoljna da bi se objasnilo što se uistinu događa kada tama nestaje i moje oči prepoznaju prostor u kojem se nalazim. Dupla uloga te ljepotice, onog davnog duplog bića iz kojega je nastalo sve, je prvi i posljednji i najviši princip, neizgovorljiv i neimenovan. Ona koja samu sebe stvara, meni omogućava vizualnu spoznaju, ali mi još uvijek ne razjašnjava tajnu svog početka.
Uistinu spoznati tajnu nastajanja svijetlosti znači povezati vidljivu stvarnost vanjskog svijeta s njegovim unutarnjim doživljajem. Poznato i viđeno sjediniti sa svojom misaonom slikom i u tom virtualnom svijetu prepoznati zrcaljenje univerzuma.
Arhetipovi, prastare slike koje su pohranjene u mojoj podsvijetsi počeše iskriti u mojim mislima. Pričinija mi se da se nalazim na plesu sjena. To su još nedovoljno spoznate osnovne ćestice stvarnosti. One su snaga i količina mog postojanja, sjedinjeni Demokritovi atomi i Heraklitov pokret, moja osnovna energija.
Moje tijelo je još uvijek kao tamnica iz koje promatram samo sjene stvarnosti. Sjene mojih ideja me pozivaju na dvoboj.
U tom trenu poče rat sila u meni, vidjeh do ovog trena triumfirajuću beštiju kako mi se krevelji skrivajući put ka unutarnjem suncu. Poželjeh je istjerati i uđoh u svijet herojskih zanosa nekih nepoznatih duševnih stanja.
Sjene mojih neizgovorenih misli zaigraše pred mojim unutarnjim očima. Vidjeh metafizičke pokrete kao ples sijena u mojoj duši. Igra svjetla i tame moje svijesti najavi oluju spoznaje. Neko novo stanje se nazire u mojim mislima. To osjećaji, godinama skriveni u dubini moje podsvijesti, blješte zenitom i sjene polako nestaju. Ulazim u svijet ideja koje se kao zvijezde na vedrom noćnom nebu pale pred mojim očima.
Odjednom ugledah moje misli i osjećaje isprepletene u ljepotu ljepšu od duginih boja i sada ne dozvoljavam više getoiziranoj znanosti da mi oduzme njen čar. To je, još uvijek znanstveno ne dokazana, peta dimenzija zablještala u mojoj glavi i ja vidim svijet mojim unutarnjim očima, svijet obasjan svjetlom proizašlim iz plesa sjena mojih stanja.
Igra ozbiljnosti koju sam do ovog trena igrala, neuspjesi i nesigurnosti moje umorne duše, se sjedinila s nećim do sada nepoznatim. U meni se budi neki novi san, uzburkava se rijeka umijeća i ja se smijem, a smijeh prelazi u snagu koja postaje odmor mom umornom biću.
U svijetu u kojem živimo je najveća hrabrost biti autentičan, veliki riziko je početi se, javno i "bez razloga", smijati, i ja probudih godinama uspavanog buntovnika u meni.
Probuđeni san djeteta poče u meni gasiti strahove, brisati predrasude i kidati lance navika koje su me godinama sputavale da osjetim i živim život.
Svjetlo nad svjetlima zasja u mom misaonom labirintu i moje misli zatitraše bojama davnog djetinjeg sna. Tog trena počeh drugačije osjećati život, postadoh spremna na borbu protiv sjena moje dosadašnje stvarnosti.
Odlučno ulazim u pravi svijet, u univerum osjetilnosti i osjećajnosti, u svijet suprotnosti u kojima se krije moja duševno- tjelesna ravnoteža. Sve što sam do sada shvaćala kao pravi smisao života prolazi kroz prizmu djeteta u meni. Moje unutarnje sunce se zrcali u prekrasnim nijansama dimenzija istinske stvarnosti. Tim svjesnim činom, razotkrivanja podsvjesti, spoznah da se cijeli život sastoji od suigre svjetlosti i tame.
Iako znam da tajnom ovijen vječni izvor svijetla još uvijek čeka na sretnika koji će do njega doći ja danas sanjam izvor, vidim ga, čujem žubor njegovih kapljica, osjećam njegovu snagu.
Majka nad majkama, svjetlost svih svjetala, moja tajna sugovornica s početka ovog sna, Sofija izlazi iz tame i ja vidim njenu svijetlu misao, ulazim u vrijeme boja i prepoznajem haljinu kojom ona kiti novi dan.
Post je objavljen 08.11.2008. u 06:55 sati.