Nije me bilo cijelu vječnost.
Nisam imala što pisati. Možda i bolje , jer cijelo vrijeme sam napredovala, naravno na sebi.
Živim uobičajenim, normalnim životom što sam htjela, imam snage za klince, i okruženje.
Posao me nadahnjuje, napedujem.
Zadovoljna sam ,ali ustinu zadovoljna.
Vidim što sam radila od svoga života, kako sam nazadovala,
ali Bogu hvala uspinjem se.
Sretna sam.
Kao oslobođena okova prošlosti, gdej sam izgubila vlastiti indentitet.
Sada ga stičem, polako, sigurno.
Nadam se da greške neću ponavljati.
Uistinu vrijeme liječi, koliko god djelovalosmiješno kada ti netko nešto kaže u toj okrutnoj boli koja razara organizam dušu, kada umireš.
ne znam je li to itko doživio -dno vlastitog postojanja, kada nemaš života u sebi.
radujem se pročitanoj knjizi, mome prekrasnom stanu, uživam u mirisima
Bogu hvala
Post je objavljen 07.11.2008. u 19:42 sati.