Posve očekivano
mjesečina mi klizi niz prste
kao pijesak
sipljivo nestaje
dok mi na trepavicama
posve neočekivano
zastaje more.
Uzalud osluškujem vjetar.
Bešumno dolijeće,
nastanjuje se
u dubokim napuklinama
stjenovite obale.
Na dlanu mi
umjesto mjesečine
ostaje komadić stijene.
Rukom dodirujem kamen
i pitam se:
kakve će boje biti sutra?
Post je objavljen 07.11.2008. u 19:39 sati.