Nelspruit je jedno jako ugodno iznenađenje ovog putovanja. Grad koji je “uskočio” sasvim slučajno u naš itinerer pretvorio se u jednu od najljepših postaja naše južnoafričke pustolovine. I moramo ga napustiti. Put nas vuče prema sjeveru. U Limpopo, jednu od najsiromašnmijih pokrajina Južne Afrike. Ali Limpopo je taj koji skriva dragulj Južne Afrike – nacionalni park Kruger, najpoznatiju safari destinaciju ove zemlje.
Pejzaž se mijenja. Zelenilo polako nestaje, a u igri je ponovno žuta boja. Trava, nisko raslinje i stabla poprilično oskudna lišćem. Dosta je suho. Nalazimo se u tzv. afričkom bushu. Tko zna kada je zadnji put ovdje padala kiša. Poluoblačno je, ali toplo, a kako ide jutro, tako se sunce sve više probija kroz oblake. Po mojoj slobodnoj procjeni, mora biti negdje oko 30°C.
Što se tiče smještaja, mogli smo birati između kampova unutar nacionalnog parka ili spavati u nekom od mnogobrojnih mjestašca na ulazu u Kruger i od tamo otići na safari izlet u Kruger. Odlučili smo se za ovu drugu opciju, a mjesto se zove Phalaborwa, odlična odskočna daska za središnji dio Krugera koji obiluje divljim životinjama, uključujući slonove, žirafe, zebre, lavove, nosoroge i razne vrste antilopa. Phalaborwa sama po sebi nije odviše elegantan grad. U centru je par trgovina, jedan veliki shopping centar i odličan steak restoran. Više od toga nema. Usudio bih se reći, grad koji ostavlja čovjeka ravnodušnim. Ok je, ali ništa posebno i da smo izabrali umjesto Phalaborwe neko drugo mjesto blizu Krugera, Phalaborwu ne bismo ni u najluđim planovima išli posjetiti. I ne bi nam falila. Ali Phalaborwa ima sreću što se nalazi samo kilometar od ulaza u Kruger i to u, po mnogima, najbolji dio nacionalnog parka.
Arimagham Guesthouse jedan je od mnogih u Phalaborwi. Ne spominje se po vodičima koje imamo. Slučajno smo ga našli preko interneta i malo smo isprva bili skeptični. Ali guesthouse je još jedno ugodno otkriće Južne Afrike: ugodna obiteljska atmosfera, prostrana, čista i ukusno uređena soba u afričkim smeđim tonovima s jako udobnim krevetima, a ispred prozora nam je prostrani vrt sa stolovima i stolicama te bazen. Vlasnik je Austrijanac. Helmuth mu je ime. A guesthouse je u ugodnim tonovima uredila njegova žena Lynette. Nakon večere i odličnog (i ogromnog) steaka za mene i pilećeg cordon bleaua za Vesnu u obližnjem (i jedinom) restoranu, pričamo uz čašu vina s Helmuthom.
“Iz Beča sam. Došao sam u Južnu Afriku 1965. godine. Imao sam dvadeset godina i tada su u Austriji plaćali ljudima avionsku kartu da dođu u Južnu Afriku. I ja sam otišao. Ako si se nakon godine dana htio vratiti doma, platili bi ti povratnu kartu. Ja sam ostao. Prošlo je pet pa deset pa dvadeset godina. I na kraju, nakon toliko godina, shvatiš da Austrija nije više tvoj dom, već je to Južna Afrika.”, priča nam Helmuth.
“Idete li kada u Austriju?”
“Da. Bio sam par puta. Ali tamo me ništa ne veže. Imao sam samo dvadeset godina kada sam otišao. Rodio sam se u Austriji i odrastao i živio do dvadesete godine, ali nakon toga, cijeli moj život, poveći dio mog života, me veže za Južnu Afriku.”, nastavlja Helmuth.
Helmuth je najbolji primjer Južne Afrike, jednog velikog tzv. melting pota, lonca u kojem su se izmješale razne kulture.