Pregled posta

DAN 19, 04.11.2008. - Crime Alert! Do not stop! (Sodwana Bay, Južna Afrika)

Budni smo od nekih 4 ujutro. Majmuni nam skaču po bungalovu i ne daju nam spavati. Okrećemo se i pokušavamo nastaviti spavati, ali svakih par minuta skoči majmun i opet nas nanovo razbudi. A i svijetlo! Južna Afrika ne pomiče sat tj. nema ljetno i zimsko računanje vremena tako da se dani već oko 05:00-05:30, a u 18:30 je već potpuni mrak.
Izlazimo iz bungalova i, surprise surprise, i dalje je oblačno. Trenutno ne pada kiša, ali nije baš za kupanje, a da o sunčanju ne govorimo. Razgovaramo i stavljamo karte na stol: 1) možemo ostati još koju noć u Sodwani i nadati se suncu ili 2) otići do plaže, prošetati se i krenuti prema sjeveru. Oboje se slažemo da je vrijeme poprilično deprimirajuće i da nam se ne da gubiti vrijeme. Idemo na plažu, a zatim prema sjeveru. I tako su se silom prilika naša četiri dana na plaži pretvorila u par sati šetnje tom istom plažom.
Ulaz na plažu Sodwane je razočaravajući: šatori i hrpetina motora, džipova i brodica koji turiste voze na aktivnosti poput ronjenja uz koraljni greben, ribarenje u dubokom moru, promatranje kornjača... Previše turistički za moj gušt. Previše buke. I čak pomalo kaotično. Tražio sam ranije nešto nalik na jednostavan bungalov na plaži poput onog kojeg sam lani imao u Vijetnamu ili Tajlandu. Ali ovdje u Južnoj Africi takve stvari ne postoje, a onih par bungalova na plaži koje sam uspio pronaći na internetu, dio su nekog velikog i skupocjenog resorta kojeg ne možemo ili ne želimo plaćati. Ostaje mi da se strpim do Mozambika.
Iako je vrijeme, da se kolokvijalno izrazim, šugavo, odlučujem se baciti u more. Valovi su i to ne mali. Gledam malo uokolo. Nema surfera. Čudno. Samo par ljudi zabavljeni ribarenjem, a u daljini nekoliko drugih upravo se iz gumenjaka bacaju u vodu spremni za svoju ronilačku pustolovinu. Pokoji usamljeni šetač. I džipovi koji prolaze plažom.
Indijski Ocean je topao. Doduše ne tako topao kao u Tajlandu, ali topliji nego naše Jadransko more na vrhuncu sezone. Bacam se malo na valove, brčkam u plićaku i već kujem planove o dugačkoj pješčanoj plaži u Mozambiku i bungalovu uz more i mirnom Indijskom oceanu i ronjenju i promatranju koralja i šarenih ribica i...

Gledam kartu. Listam vodiče. Idemo prema sjeveru i tražimo mjesto u kojem bismo se mogli večeras zaustaviti. Rezultati potrage nisu ohrabrujući: od Sodwane do Nelspruita nema niti jednog zanimljivog mjesta gdje bismo se mogli zaustaviti i provesti noć. A do Nelspruita je 600-tak kilometara i, s obzirom da smo kasno krenuli iz Sodwane, mogao bi nas putu uhvatiti mrak što baš i nije ugodna stvar. KwaZulu Natal, a zatim i Mpumalanga, pokrajina u koju smo upravo ušli, izrazito su zeleni. Nije ni čudo kada pada toliko kiše. Oblačno vrijeme, kiša i magla, koja je na trenutke toliko gusta da moramo iz sigurnosti na cesti upaliti sva četiri žmigavca, kvare nam doživljaj.
“Ovo me podsjeća na jedan tmuran zimski dan u Podravini.”, govorim Vesni promatrajući okolinu i razmišljajući usred Južne Afrike o Podravini kroz koju u zimskim mjesecima često prolazim sa svojim turistima na putu prema Budimpešti.
“Da. Bajno vrijeme.”, ironija nam je jedino oružje protiv ovakvog vremena.
Prolazimo kroz mjesta nizozemskih naziva koja mnoga završavaju riječju dorp, što na nizozemskom znači selo, naselje. U glavnoj ulici je nizozemska protestantska crkva, a često se ta ulica i zove Kerk Street – Crkvena ulica. A uz crkvu i nekoliko urednih kolonijalnih kuća, uvijek nabacano nekoliko ad hoc sagrađenih straćara i prljavština i kaos. Piet Retief je jedino mjesto putem koje odskače. Oboje smo složni u toj konstataciji. U Bogu zaboravljenom području Mpumalange, tik uz granicu sa Svazilandom, ovo je mjesto čak i mrvicu ugodno: čistije od ostalih, mirnije od ostalih, s glavnom ulicom omeđenom s jedne i druge strane drvoredom ljubičastih jacaranda (eng.), koje je upravo u cvatu.
Malo kasnije već se spušta mrak. Usred ničega smo. Na trenutke ne znamo da li uopće idemo dobrom cestom. Vidljivost nam se smanjuje, što zbog mraka, što zbog guste magle. Vidimo da se ponovno dižemo u planine jer se nakon dizanja ponovno spuštamo u dolinu. Na karti vidim nekakve planinske prijevoje. Sada je već potpuni mrak. U daljini u dolini svjetla nekog grada. Ako smo na dobrom putu, to bi trebao biti Bamberton, nekadašnji rudarski grad smješten na granici sa Svazilandom. Krajem 19. stoljeća ovdje je pronađeno zlato i velik broj pustolova došao je ovdje u potrazi za tim plemenitim metalom. Ali nakon što se zlatna groznica stišala, Bamberton je zaspao i danas je usnuli provincijski gradić.
Prvi put od dolaska u Južnu Afriku nailazimo na crvenoobrubljeni trokutasti znak s velikim crnim uskličnikom unutar obruba. Ispod njega velikim štampanim slovima stoji: CRIME ALERT! DO NOT STOP! Ipak se približavamo polako Johannesburgu...
Mobitelom nazivam Sun Lodge u Nelspruitu. Imaju sobu za nas.
Prvi dojam Nelspruita je izrazito pozitivan: grad sa shopping centrima (naravno, zatvorenima u ove kasne sate), hotelima, par visokih nebodera i širokim ulicama. Nije puno, ali nakon Cape Towna ovo je prvi veći grad na našem putovanju. A grad je nešto što nam, nakon kiše, magle, planinskih prijevoja, osjećaja da si izgubljen u vremenu i prostoru i znakova upozorenja na kriminal – baš treba!