Kad god želin rješiti neki problem, prepreku, prvo što napravin je da se priupitan: «Kako se osjećan?»...prava dijagnoza ili klasifikacija je pola rješenja...i onda se nađeš na mrtvoj točki kad skužiš da je poprilično teško skužiti i utvrditi KAKO se osjećaš sad...
Ja već tri dana pokušavan skužiti kako se osjećan...ni da se osjećan izrazito loše da mi se sve crni prid očima i da bespomoćno piljin u zid, ali opet...ni da se osjećan solidno dobro, zadovoljno, kreativno, poletno, mirno, nasmijano i veselo...
Negdi između san, u limbu :))
Kad utvrdin kako se osjećan, slijedeće što se zapitan je: «Zašto se tako osjećan? Odkud sve to?» Znan da se ne mogu dobro osjećati ako loše razmišljan i obrnuto..jer se to kosi zdravon razumu i logici stvari...to je slijedeći problem, jer ni ja ne mogu skužiti o čemu razmišljan..misli su mi tako neorganizirane i kaotične da fokusiranje na jednu iziskuje preveliki napor, a koncentracija nestane dok kažeš keks...
Treća stvar koju napravin je da se zapitan: «Što da napravin da se bolje osjećan? Da poboljšan momentalnu situaciju i da maksimalno iskoristin svoje mogućnosti i priliku?» Najčešće se fokusiran na prvu stvar koja mi padne na pamet ko rješenje koje najbrže, najjednostavnije i najlakše dovodi do rezultata koji oću...odma sad vidin kako bi to tribalo ići, korak po korak..pa sve do cilja...
To je shema koja je primjenjiva na svaku moguću situaciju, samo je bitno da se pravilno izvrši svaki od ta tri koraka i rezultat je točan ko urica...
Vrime je nebitno, stvarno je...jer je relativno, nemamo svi isti pojam vrimena potribnog da se nešto postigne, bitno je da vidimo krajnji rezultat tako jasno i zorno da nas preplavi taj osjećaj zadovoljstva i sriće...
Pokušavajaću materijalizirati svoju shemu (ne)uspjeha na bilo kojen području u životu, ja san zapravo napravila prvi korak – definirala da triban kreniti, opet...po neznan koji put, kreniti naprid, nastaviti di san stala..di je zapelo..
Zapravo, ja san tu shemu obrnila i napravila san ono što mi je prvo na pamet palo da bi se bolje osjećala – počela pisati...
Osvijestiti se..protresti glavon, digniti pogled čvrsto isprid sebe i reći: «Ja to mogu!»
Ko mi je ravan? Zašto bi neko drugi bija bolji od mene u bilo čemu? Ja san najbolja ako se osjećan najbolje sad i odma i ako skužin da san blagoslovljena..blagoslovljena ovin osjećajen brige, borbe, snage, aktivnosti i kretanja...
Kretanja naprid, u nove pobjede, ne gledajući nazad..samo naprid
Kako jedno mnoštvo slova, riči, rečenica koje samo napišeš..na papiru, u Wordu, na blogu..samo ih izgovoriš u nekon obliku..mogu dati ovoliko zadovoljstvo jednoj curi koja «misli» da je muču problemi sa četvrte godine faksa u obliku ispita koji je sad čeka, koji joj je ostaja?
«Muči» ću ja njih, ne oni mene...jer ću ja naći način da vidin smisao u tome što radin..
Zapravo, opet san ga našla...
PS
Post je objavljen 07.11.2008. u 14:30 sati.