Sad visegradskom stazom ne hodim.Osim u snu.
Obnoc me pohode moji mrtvi.A ni mrava zgazili nisu.
Dusa cvili i kopni zbog mrveni zivota sto zgasnu.
Jabuka zavicajna odavno svehla u sehari,ali ne i u pjesmi.
Hodim,mislju,bregovima rzavskim:
Straziste golo ko siroce:Drina mi umjesto krvotoka tece;
Ivina Ajkuna skrita ispod nisana.Mladicstva vece
s Bikavca slazi u pjesmu moju.Dusa tamni.
Hocu li ikad pronaci zudjeni mir,hocu li ikad?
I ovdje sam bezavicajnik,ko Ovidije s Ponta.Ova me brda nece.
Ni ovi ljudi,preuski.Jedino siroka im mrznja.(Zar i sad?)
A meni i u vasioni tijesno,ko i mome Tinu.
Usud mi je da odmjereno hodim i blago zborim-ko u ajetu onom
iz Knjige Casne.Spas mi je:da sinu ozarenja,samo da sinu.
Post je objavljen 07.11.2008. u 14:02 sati.