Ima li smisla ne pljuvati po cesti ako netko drugi to i dalje radi? Jesam li debilčić ako se uporno trudim nekome ne opsovati majku koja ga je rodila, kada mi ta ista persona bez problema «oplete» cijelu obitelj? Čemu uporno plaćati kartu u tramvaju kada barem pola onih koje poznajete to ne čine? Parkirati samo na propisno označenim mjestima? Izmaknuti se prije nego što se spustiš na nivo kojeg bi se kasnije sramila?
Otići kući prije nego pomisliš da bi i ti mogla otkopčati još koji gumbić na majičici?
Stisnuti zube kad izvučeš deblji kraj, jer vjeruješ da je tvoj način ispravan – jer bi se u bilo kojoj drugoj varijanti osjećala (još) lošije.
Ne vjerujem da ljudi koji ne pljuju po cesti ikada ozbiljno razmatraju prelazak na «tamnu stranu». Kada nešto radiš jer to istinski osjećaš, a ne radi imidža, na dovodiš to u pitanje.
Osim ponekad.
Kada napad dođe iz redova onih koji bi te najviše trebali osjećati. Razumjeti. Podržavati. Iz redova onih na čije rame bi trebala pasti onih dana kada ti se svijet čini kao jedno vrlo fuj mjesto.
Možda se upravo o tome radi. Možda čovjek ne bi trebao padati ni na čije rame, osim svojeg.
A.
Post je objavljen 07.11.2008. u 01:39 sati.