O ovoj temi zaista su ispričane sve priče. I one realne i one maštovite i one pune predrasuda.
Polaganje vozačkog u mom malom univerzumu bilo je jednako magisteriju političkih znanosti (namjerno ova paralela jer se u politiku kužim koliko i u transplantaciju, recimo jetre) iz dva razloga:
1. Nisam znala ništa o autima, vožnji i sl. niti sam ikad u životu prethodno sjela za volan (hvala tata, taj savjet ti je bio jedan od boljih ;) )
2. Ovaj zadatak shvatila sam vrlo ozbiljno jer mi je sigurnost u prometu (kako moja tako i onih oko mene) iznimno bitna te sam stoga naumila postati izuzetno savjestan i dobar vozač. Odnosno vozačica.
Na prve predrasude o ženama vozačima nabasala sam već u auto školi. Kada bih se mogla sjetiti imena instruktora (mozak mi je namjerno blokirao tu informaciju), vjerujte mi da bih ga ocrnila pred svekolikom hrvatskom javnošću, samo zbog toga što se ponašao kao klasični hrvatski prasac vulgaris.
Od namjernog zbunjivanja i maltretiranja tipa: "uspori, ubrzaj, vozi po sredini, lijevo, desno, po sredini, koji kurac voziš po sredini ako sam rekao lijevo, što ideš lijevo, tko ti je rekao da ideš lijevo ako sam rekao da voziš po sredini, pazi rupa, idi desno, ne desno jebo te, idi lijevo..."
Preko urlanja zbog loše izvedenog bočnog parkiranja po mrklom mraku, drugog danja vožnje na cesti (tko još normalan daje zadatak BOČNOG parkiranja drugog dana vožnje i jesam li opće spomenula da me odveo na Branimirovu, helou, na BRANIMIROVU, prvi dan vožnje?!)...
Sve do izderavanja (pred zamamnom plavušom koja je sjedila na stražnjem sjedalu i uživala u lokvi znoja koja se skupila na vozačevom sjedalu) na moju krhku malenkost jer sam stotinku sekunde kasnije no što je on to zamislio, dala žmigavac.
Ne samo izderavanja nego i vrijeđanja "tako mi i treba kad učim ženske i to još plavuše" (ova iza je očito bila školski primjer plavuše iz viceva jer joj je to bilo neopisivo smiješno). Boga mi, samo sam čekala da me ošamari.
Rezultiralo je to time što sam usred Branimirove upalila sva 4 žmigavca, usporila, stala, potegla ručnu, otvorila vrata i rekla mu neka se goni u rodno mjesto, on i njegova licenca, zajedno sa priležnicom sa zadnjeg sjedala i svim njegovim edukativnim metodama.
Trčao je za mnom, molio da se vratim i onda se na parkingu auto škole pola sata ispričavao i tražio da mu objasnim koji su moji problemi.
Kako ga eto iz nekog razloga nisu zanimale strije, postporođajna depresija i gubitak volje za sexom, zadovoljio se argumentom da želim postati savjestan vozač a da to sigurno neću postati ako će me on tretirati kao balavicu koja nema što raditi nego zajebavati njega i njegovo auto.
Nekoliko dugih i napornih tjedana kasnije (ne samo da me poslušao i počeo doživljavati kao ženu i majku, ozbiljnu u naumu da pokorim sve zagrebačke ceste, već je počeo s ofucanim, prostim vicevima, glupim upadicama i iznimno lošim pokušajima flertanja) polagala sam vožnju.
Točno u podne, na potezu od Borongaja do Petrove i nazad.
Bez imalo lažne skromnosti, odvozila sam tu turu savršeno. Vezala pojas, pregledala sve retrovizore i mrtvi kut, samoinicijativno pretekla kamion parkiran u Petrovoj, poštivala sve znakove, semafore, pješake i penziće i na kraju se parkirala tako da je sa svake strane razmak od crte i ostalih auta bio simetričan.
Najbenignijim mogućim, telećim pogledom strepila sam od odgovora iako sam znala, bila uvjerena ne samo da sam prošla, nego da ću dobiti makar značku, ako ne plaketu i orden za hrabrost.
Bahato i preko neke stvari je odgovorio "žao mi je gospođo M., pali ste".
Iskreno zaprepaštena upitah zašto a on odgovori: "loše parkiranje".
Kako sam ja ostala bez teksta, ispitivač (ili kako se već ovlaštena osoba na stražnjem sjedalu zove) spasi situaciju rječim "daj stari ne seri, pa ne možeš nju bacit, odvozila je savršeno, bolje od svih ovih idiota jutros".
"Da ali ispunili smo kvotu, prošli smo sve za danas, ona mora pasti" - odgovori instruktor.
Da, tu u tom momentu sve sam shvatila i znala sam što me čeka.
Shvatila sam porive i motive sufražetkinja (hvala Milicent i Emmeline), konačno razumjela čemu opće feministkinje i inzistiranje na ženskim pravima i došla do zaključka kako se zapravo, iako stoljećima kasnije, nismo pomakli daleko.
Aha, možemo nositi hlače, glasati na izborima, zarađivati za život, polagati vožnju i voziti auta ali i dalje će nas većina muškaraca gledati kao nejačad kojoj je mjesto za šporetom dok nam gomila bosonoge djece visi sa sisa, haljina i pregača.
Čak i danas, godinama nakon ovog mučnog iskustva, kad god mi se desi neka banalna situacija s autom (zaboravim ubaciti u prvu pa na semaforu krenem sekundu kasnije, kada mi se neće upaliti auto, kada me poklopac za benzin zajebava i neće se zatvoriti itsl.) ili kad poštujem ograničenje i umjesto 90 vozim 60 koliko je propisano znakom, sa svih strana me gledaju podrugljujuće oči a usta formiraju rečenicu "ah, žensko".
Kada je već tomu tako, ponašam se kao pravo, plavo žensko.
Ako auto stane, izađem, sjednem na haubu i udarim u plač, ako mi pukne guma, zovem HAK (iako je, tako mi svega, znam promijeniti), kada odem na tehnički složim patničku facu pa mi dečki sami uvezu auto unutra i odrade pregled, a na servisu se pravim toliko blesava, kao da prvi put u životu vidim auto. Kako siju, tako i žanju - ako nas već doživljavate kao nesposobne ženske, eto vam nesposobnosti u punom sjaju pa radite posao duplo ili troduplo.
Ali, pokušaju li me zajebati, prilično se iznenade. Jerbo, ako nešto i ne znam sama, na licu mjesta pozovem svog osobnog auto gurua (ili se, priznat ću vam ali nemojte nikome reć, pravim da zovem) i vrlo glasno ponovim sve što mi je rečeno i napravljeno na autu, pa sve greške i pokušaje prevare srežem u startu. A svi oni macho muškarci zanijeme i zacrvene se jer ih je sjebala, ŽENSKA.
Post je objavljen 07.11.2008. u 00:50 sati.