Obraćenje ljudi prema Bogu, prema Isusu u Duhu Svetom je predivna stvar i svi ćemo se s tim složiti. No ne obrate se svi u isto vrijeme, neki s 21 godinom, neki s 40 godina a neki u zadnji trenutak svog života. Nekima obraćenje nije ni potrebno jer cijelog života su uz Boga. Ono što je zaista facinantno jest to da Bog želi obratiti sve pa tako i one za koje ne bismo rekli da bi mogli svjedočiti u ime Krista. Navodim primjer: „Prošao sam veliki dio puta od agnostika do vjernika-katolika ali moj put nije još završen. Nisam došao konačne točke, moram još neke stvari raščistiti sam sa sobom. Isus je riješio većinu mojih dvojbi. On je za mene postao napokon pronađeno mistično svjetlo, istinska zvijezda vodilja. Dakle, na svome osobnome putu došao sam do svojega poimanja kršćanske vjere, kako uzajmnoga odnosa Boga i čovjeka te čovjeka i Boga, kao duhovnoga odnosa prema Boga prema čovjeku ali i svakoga čovjeka prema Bogu. Spoznao sam da istinska i iskrena vjera jest osobni susret pojedinca s Bogom, u okviru Crkve koja čuva istinu vjere. Za mene vjera ne znači puko prihvačanje dogme ni prenošenje odgovornosti odlučivanja o mojoj sudbini i sudbini svih ljudi na Boga. Vjera je čovjekov odgovor na Božju objavu, proces čovjekova oslobođenja i sjedinjenja s Bogom, osobno izdizanje iznad općemoralnog i etičkog.“ Ovo je izgovorio Zdravko Tomac, ugledni profesor i bivši član SDP-a.
Post je objavljen 06.11.2008. u 22:41 sati.