Kao onomad kada sam sa tuđeg bloga postovao jednu pesmu što mi se svidela, evo ovih dana prateći drugi blog dođoh do pesme koju želim da pamtim kao što se pamte sva ta jutra pred svitanje.
Susret
Vozili smo se pred osvit zamrzlim poljima,
Dizalo se crveno krilo, još je bila noć.
Odjednom je pred nama protrčao zec,
A jedan od nas pokazao ga rukom.
To je bilo davno. Danas već ne žive
Ni zec, ni onaj što ga je pokazivao.
Ljubavi moja, gde su, kuda idu
Blesak ruke, linija bega, šušanj busenja –
Ne pitam u tuzi nego u zamišljenosti
Česlav Miloš
Ovaj oktobar je bio milostiv, žut i topao, nisu svitala bela oktobarska jutra. Možda će to biti neke naredne godine, kada ću rano ujutro izaći iz šatora na onoj mojoj idealnoj livadi za krckanje inja u oktobru.
Dva puta ove jeseni sam bio u brdima, oba puta se potrefilo da bude neko sipljivo vreme, tako će biti i ovog vikenda. Idemo u brda istočno od Miroča a zapadno od Brze Palanke, padaće kiša i biće magla i neće se puno toga videti, ali ja znam put i naći ću onu napuštenu kuću u kojoj je soba sa uzidanom peći, a gore nema dimnjaka nego se dim gubi među crepovima. Založićemo i ogrejaćemo se. Poneo sam dovoljno drva. Višak ćemo sakriti na tavan, za neki drugi put.