Marketing
odgovornost. mit ili istina? oboje.
Baš su mi nekako fora postale ove pauze od mjesec dana. Napišem post i kidnem.
Ali nije baš tako...tu sam ja, samo ne ostavim redovito trag.
E tako, sad kad znate da vas špijuniram i onda kad mislite da nisam, možemo dalje! :) Pitali ste me što studiram i gdje, a ja još nisam odgovorila. I mislim da neću. To je ionako nevažno, a ono što je važno je da je zasad sve u redu. Istina, ponekad se pitam kako bi bilo da sam odabrala nešto drugo (a vjerujte, bilo je dilema i trilema) i kuda bi me to odvelo, ali onda se prizemljim, nabrojim sebi nekoliko razloga koji me uvjere da sam dobro odabrala i da će sve biti u redu. Baš sam ponosna na tu svoju sposobnost...šteta što ne pali uvijek. Ispostavilo se da mi služi jedino kad se radi o poslu ili učenju. Onda sam odgovorna. Prilično. 
Ali ljubav...to je druga priča...i ja sam druga osoba koja nema ništa zajedničko s ovom prvom. Novi grad, nove obveze, nova lica. Ovo zadnje me posebno privlači, ipak sam se tome najviše veselila. Promjenilo se puno toga, a istovremeno se nije promijenilo skoro ništa. I dalje mi kroz život prolazi homogena masa ljudi od kojih ja obično izdvajam i prepoznajem one potpuno krive. I tako svaki put. Nisam se još uvalila u ništa te vrste, ali pitanje je vremena. Postoji mogućnost da u život opet pustim jednog od onih ljudi kojima je dosad uspijevalo samo povrijediti me. Kao da sam osuđena na robu s greškom. I još gore, kao da me samo takva roba privlači. Ludo? Itekako. Mazohistički? Jap. Vidim li rješenje? Ne. Nemoguće je ne primjetiti da se uvijek zaljubim u krivu osobu. Jedna takva se nedavno oženila, druga će uskoro, a o trećoj ništa nisam čula već godinu dana. I to je to. Nema ih više. Bar ne onih koji su mi stvarno nešto značili. Ove usput neću ni spominjati...svi odreda su bili ili zauzeti, ili ženskari, ili i jedno i drugo. Sve to dolazi u paketu s ljubaznošću, šarmom, dobrim izgledom, duhovitošću, intelektom...i puno drugih zanimljivih osobina koje taj paket čine neodoljivim. I svaki put posegnem za vrpcom. Svaki put ga otvorim iako znam da ne bi trebala. Bar ne poznavajući sebe (a tu mislim na jedno maksimalno komplicirano biće koje je jako lako povrijediti i kojemu trebaju dani, mjeseci, godine da se oporavi). Svaki put se opečem i obećam sebi da ću pružiti priliku nekom dragom, pažljivom stvorenju koje će biti potpuna suprotnost. I onda ispadne da me ta suprotnost ne privlači. Ne mogu protiv sebe. Jesam već spomenula da postoje trenuci kad mrzim sebe i svoju podjelu na ono što mogu i ne mogu? Kako god, mislim da ću se ovaj put stvarno držati dalje od njega i udaljiti njega od sebe. Iako mi laska njegova pažnja. Iako mi se, na neki neobičan, ali dobro poznat način, sviđa. Iako ne mogu biti sigurna da će završiti loše samo zato što pripada onoj svigavoleljubimacžena kategoriji. Rizik je prevelik, a posljedice još veće. Nije vrijedno toga. Ne opet. Da ne govorim šta bi to napravilo od moga faksa. I ovako već danima gledam u one knjige...ja njih, one mene, ja njih, one mene...ni naprijed, ni nazad. A stvarno je vrijeme da ih uzmem u ruke i krenem učiti. Nemam koncentracije ni volje, ali znam da moram. I sada, dok ovo pišem, trebala bi vrijeme provoditi s njima, a to ne radim. 
I grize me savijest.
Vidite, to je ona odgovornost koju sam spominjala. Gubi se polako, ali neke male količine ipak su još uvijek tu. Srećom. Nadam se samo da su dovoljne. U protivnom, imam problem. .
11.11.2008. Pustila sam ga u život. Ipak. Nisam mogla odoljeti...bio je uporan, sladak, dobar i drag. Puna 2 dana. Više se ne javlja, ignorira me u potpunosti. Eto, tek tako, bez razloga. Meni ne treba puno da se vežem za nekoga, da mi postane drag. Nešto mi je govorilo da ću pogiješiti, ali sam mu ipak odlučila pružiti priliku. I pogriješila. Jako pogriješila. Sad sam ljuta i na njega i na sebe. Nadam se samo da se se nisam (zamalo) zaljubila u njega, nego u onaj osjećaj da imaš nekoga, da je pored tebe i da vam ne treba više nitko. Već sam bila zaboravila kako je to...i sad ću opet.
Post je objavljen 06.11.2008. u 13:53 sati.