Pregled posta

DAN 15, 31.10.2008. - Apokaliptične Alpe (Oxbow, Lesoto)

Iskorištavamo priliku što smo u Maseruu da pošaljemo doma nekoliko razglednica. Nemaju baš Bog zna kakvog izbora i na kraju se sve svodi na slanje jedno te iste razglednice svima. Ulazimo u poštu na kriva vrata i, umjesto da nam objasne da su poštanski ured vrata do, šalju nas na drugi kat zgrade u upravu pošte Lesota, a otamo natrag na prvi kat gdje konačno dobivamo poštanske markice od pomalo zbunjene službenice. Po razglednici svega M2,10. Da barem kod nas slanje razglednica na drugi kraj svijeta dođe 1 kunu i 20 lipa! Valjda će jednog dana te razglednice stići do Hrvatske. Maloti je službena valuta Lesota i njena vrijednost je potpuno jednaka vrijednosti južnoafričkog randa. Jedina razlika je da je maloti nekonvertibilan izvan zemlje što se na kraju svodi da se u većini slučajeva za plaćanje u Lesotu koristi rand.
Napuštamo Maseru i krećemo prema “Alpama Lesota”. Sjevernoistočne planine su, prema Lonely Planetu, jedan od najljepših predjela ove zemlje. Ponovno prolazimo kroz potpuno identična i kaotična naselja. Ljudi nam mašu, a kako se udaljavamo od glavnog grada, primjećujemo sve veće siromaštvo. Kuće sad postaju sve derutnije i tradicionalnije. Sve je više okruglih kućica od blata s krovom od sijena. A djeca, od onih koji su tek nedavno prohodali pa do školaraca, ugledavši naš auto, odmah ispružuju ruke riječima: “Give me!”, “Money!”. Please nije u njihovom rječniku. Osjećam se kao da promatram robote kojima je usađena automatska reakcija da, kad vide bijelački auto, odmah ispruže ruke i traže novac.
Cesta kroz Alpe je asfaltirana, ali vrlo zavojita. Na trenutke se u mislima vraćam na serpentine u Crnoj Gori kad se iz Kotora starom cestom penješ u Njegoše i Cetinje. Ove su serpentine dosta slične. Jedino je cesta u Lesotu malo šira.
Pejzaž bi mogao biti alpski. Ovdašnje planine prelaze 3000 metara nadmorske visine. Prolazimo i preko planinskog prijevoja Moteng na 2820 metara nadmorske visine što je trenutno najviša točka našeg putovanja. Ali ove “Alpe” izgledaju apokaliptično. Planinske padine su strme i stjenovite. Šuma nema. Zapravo, nema ni jednog jedinog stabla. Tamo gdje nema stijena, samo je trava opaljene, žute boje. Kao da je poprilično veliki meteor pao u ove “Alpe” i uništio sav život.
Oxbow Lodge je najbolji dokaz apokalipse. Očekujemo nekakvo selo i lodge u njegovoj okolici s pogledom na planine, a dobivamo nekakav lodge, poprilično lošu imitaciju austrijskog skijaškog hotela, usred ničega. Nema nikakvog sela u blizini. Najbliže naselje nalazi se 60-tak kilometara na jednu i 100-tinjak kilometara na drugu stranu. Smješten u uskom procjepu između dvije planine, i od pogleda ništa. Ne da nam se vraćati natrag pa ipak odlučujemo prespavati.
“Imate li kakvih aktivnosti za ponuditi?”, pitam nadobudno recepcionerku.
“Kako mislite AKTIVNOSTI?”, čudi se ona smješkajući se.
“Pa jahanje ili nešto slično...”, nastavljam ja uporno.
“Konji dolaze sljedeći tjedan. Vjerovatno. Obično se može ići skijati jer je skijalište udaljeno 15-tak kilometara od lodgea, ali nije sezona. Može se i ribariti u rijeci, ali vodostaj je nizak pa nema riba. Vidiš ovu planinu iznad nas?”, humoristična je recepcionerka: “Može se planinariti, ali baš i nema uređene staze. Ma najbolje je ostati u krevetu i spavati!”, zaključuje ona čudeći se kako se uopće u ovakvom mjestu poput Oxbowa mi usuđujemo tražiti AKTIVNOSTI.
I tako ostatak poslijepodneva provodimo u krevetu dosađujući se. Jedina aktivnost koju nam je ponudio Oxbow Lodge. Slično se provodi i belgijski par koji je, uz nas jedini u lodgeu, odlučio vidjeti Alpe Lesota, a također poput nas zaglavio u apokalipsi danas.