Danas čitah u novinama kako su japanski znanstvenici uspjeli proizvesti žive klonove miša koji je bio smrznut 16 godina. Kažu na to, naši dragi japanski znanstvenici, kako će njihova nova metoda kloniranja pridonijeti dobrobiti čovječanstva u smislu da ćemo moći oživjeti izumrle životinje, pa i prethistorijske ljude. Zamislite si da živimo zajedno sa mamutima i neandertalcima, ha, ha, baš guba. No dobro, šalu na stranu. Ovdje se, naravno, otvara pitanje etike, jer bi se ljudima moglo omogućiti da kloniraju svoje mrtve pretke i rođake koji su zamrznuti u kriptoprezervacijskim klinikama. Vratimo se sada pojmu kloniranja koji potječe iz 1963. godine, a godinu dana ranije britanski je znanstvenik John Gurdon uspio stvoriti jednu žabu. Kloniranje naizgled nije pretjerano zahtjevan postupak, a postoji i kao prirodni proces razmnožavanja jednostaničnih i višestaničnih organizama pri kojem su potomci identični roditelju i međusobno. Što se tiče kloniranja koje vrše današnji znanstvenici na životinjama, ono se najjednostavnije rečeno, bazira na uzimanju neoplođene jajne stanice iz ženke, da bi zatim iz te stanice odstranili jezgru koja sadrži DNK. Nakon toga iz tijela životinje koju žele klonirati uzimaju odgovarajuću stanicu, čija jezgra sadrži genetski materijal svog vlasnika, i tu jezgru unesu u jajnu stanicu iz koje je odstranjena jezgra, pa puste struju da se postigne sjedinjenje jezgre sa citoplazmom jajne stanice (ovo sa strujom mi je bio najsmješniji detalj, jer sam se sjetio nevjerojatne intuicije spisateljice Mary Shelley koja u svom romanu "Frankenstein" u kojem je čovjek, koji je sastavljen od dijelova tijela različitih mrtvaca, oživljen pomoću struje - strašna podudarnost sa kloniranjem, različiti dijelovi i struja). Jajna stanica sa takvom jezgrom odmah se počinje djeliti kao da je oplođena, i počinje se razvijati klon, nakon čega se embrij klona implatira u maternicu surogat majke. Eureka, stvoren je novi život. Znanstvenici, navodno, nisu uspjeli klonirati čovjeka, iako postoje nepotvrđene priče da su u Nizozemskoj rođene tri klonirane bebe. Ali ako do danas nisu klonirali čovjeka, budu uskoro. Koliko je moralno upitno stvarati klonove, drugo je pitanje. Osobno smatram da je kloniranje izuzetno korisno za razvoj znanosti, naročito za razvoj genetike i medicine, ali je također točno da je zlouporaba kloniranja moguća. Pa čovjek je gotovo sva svoja znanstvena otkrića uvijek zlouporabio, poput nuklearne energije pomoću koje je stvorio oružje za masovno uništenje. Međutim, sada mi nije cilj o tome raspravljati, već sam prilikom razmišljanja o kloniranju postavio pitanje o "duši". Naime, danas je rašireno razmišljanje kako našem tijelu, kao i tijelu svih živih bića, život daje zagonetna energija koju popularno nazivamo "dušom", a za neke ta "duša" dolazi od "boga" i ona je vječna. Zanima me odakle je došla "duša" klona? Od "vraga" možda? Klon je potpuno identičan samo jednom "roditelju", onom čija je jezgra umetnuta u jajnu stanicu. Jajna stanica je u biti samo citoplazma bez genetskog materijala. Gdje se nalazi "duša" koja daje život klonu, u jezgri ili u citoplazmi? Najvjerojatnije u citoplazmi, jer jezgra je ušla "mrtva" u jajnu stanicu i oživjela, počela je dioba stanice. "Duši" iz citoplazme trebao je "strani" genetski materijal da stvori novi život. Zar nije? Recite mi ako nisam u pravu. Ne volim živjeti u zabludi. Da li je kloniranje put ka "uskrsnuću iz mrtvih", put ka "vječnom životu"? Što čekate, prosvjetlite me...
Post je objavljen 05.11.2008. u 19:00 sati.