Moram priznati da dosta razmišljam o tome što uistinu znače riječi – biti prijatelj ili imati prijatelja. Ovdje govorim o PRAVOM prijateljstvu. A toga, ako smo imalo iskreni prema prije svega sebi, nema baš toliko puno, koliko se nekad čini. I koliko se ta riječ lako izgovara. I onda kada baš i nije najpogodniji izbor.
Možda je najbolje da ipak dam neko ime onim osobama s kojima rado provodim vrijeme, ali ih ipak ne mogu nazvati prijateljima. Evo, recimo da to budu frendovi (tu spadaju i frendice, samo da skratim pisanje). Ako krenem od sebe, definitivno ne spadam u ljude koji imaju «masu» prijatelja, jer nemam ni «masu» frendova. Ovih drugih imam za moje potrebe dovoljno za otići na kavu, izaći van, popričati na ozbiljne i neozbiljne načine.
A je li vam netko stvarno prijatelj ako mu uskratite nešto o vašoj boli, tuzi, sreći. Ili to spomenete onako usput, dobro upakirano da se po tome baš puno ne «dira».
I onda dolazim do pitanja - što stvarno znači riječ prijatelj? Tko bi to bio? Što bi netko takav u našem životu trebao predstavljati? I dolazim do zaključka da to može biti jedino netko tko vam poznaje dušu, tko vas zna toliko dobro da zna na što ćete zaplakati, na što ćete se nasmijati, netko koga nije strah reći vam i nešto što se možda ne usudi reći čak ni bratu ili sestri. Nije li to netko sa kime vam je drago provoditi svaku sekundu vremena pričajući s njime o temama koje nas obično najviše tište (znate na koje mislim), ali i neke druge, sasvim «obične», poput priče o nekoj knjizi, filmu, kućnom ljubimcu, simpatiji...
Svatko se od nas voli, s vremena na vrijeme, prepustiti maštanju o događajima koji će nas u budućnosti zadesiti tražeći u njima odgovore na mnoga pitanja što nas more, odgovore koje je nemoguće naći jer je ljudski život nepredvidiv, u trenu se sve promijeniti može, nestati ili nastati, a da čovjek pri tome ništa učiniti ne može.
Maštanja nas zasljepljuju svojim blještavilom, zatvaraju nam oči koje ne vide stvarnu sliku svijeta, sliku sa tisuću zapreka, tisuću izazova koje moramo premostiti, koje ne možemo izbjeći koliko god se trudili, a čovjek, slijepac, traži odgovore na krivim mjestima, ljubav i prijatelje u krivim osobama, sreću u prašumama tuge, društvo u rijekama samoće.
Maštanja odvode čovjeka s pravog puta i čine ga ranjivim, ali ipak bez njih on ne bi bio potpun. Ona su u trenucima boli njegovo utočište.A tu je naravno uvijek i onaj pravi prijatelj,koji ima uvijek vremena i strpljenja za naše brige i probleme makar u tim trenucima su njegove još veće i gore.
Evo nešto sjedim i razmišljam...kad bi morala birat između prijatelja i ljubavi što bi izabrala?to je za mene teško pitanje...Svi bi sigurno rekli pa prijatelja jer kako se kaže prijatelj ostaje zauvijek a ljubav dođe i ode....A što ako nije tako?
Što ako vam se poslije prekida s dečkom zbog prijateljstva svaki dan počnu motat po glavi pitanja što bi bilo da nismo prekinuli,kako bi završili?
To je za mene jedno jako teško pitanje koje ne bi mogla riješiti...
Pitam se da li bi to prijateljstvo bilo stvarno i iskreno jer danas ti i najbolji prijatelj zabije nož u leđa,i svi gledaju kako bi izvukli korist iz nečega...
Da li bi to prijateljstvo vrijedilo toga da izgubim voljenu osobu ili bi voljena osoba vrijedila toga da izgubim prijatelja?E na ovo pitanje ja ne znam odgovor...i znam da se nikad ne bi htjela naći u takvoj situaciji jer bi u tom trenutku ostala zbunjena!!!!Uvijek se meni nešto takvo desi. Krene iz druženja, pa preraste u prijateljstvo i onda, jedan kiks i sve ode, nestane, rastopi se....Zašto? Toliko puta sam se to pitala i razmišljala o tome. I shvatila, uvijek jedna strana nešto više očekuje. Kad su u pitanju muško-ženska prijateljstva, onda je uvijek ista priča. Netko se grčevito drži tog prijateljstva, pa u tome vidi iskru, za nešto više, dalje,dublje, a druga strana, to nema ni na pameti.Uvjerena sam kako uvijek iz prijateljstva može nastati ljubav. I takve ljubavi mogu biti velike, čak i vječne. Svaka veza koja se zasniva na prijateljstvu, ima dobar temelj. Prijateljstvo znači podržavanje, znači oslonac, znači uvažavanje, znači povjerenje, iskrenost...Iz toga, svaka veza mora biti uspješna, jer je izgrađena na čvrstim i jakim temeljima. Ali, nakon ljubavi, definitivno niti jedna veza više ne može biti prijateljska. Mogu se ljudi dogovoriti, uvažavati, poštivati, cijeniti...ali, jedna strana je uvijek ona koja još uvijek gaji nadu. Znači, „bivši „mogu biti dalje samo poznanici, ali nikad više iskreni i pravi, prisni prijatelji.Vjerujem u ta prijateljstva i zato, često napravim i krivu procjenu, jer krenem od onih iskrenih i stvarnih, koje već posjedujem.Nekad krivo procijenim, pa i "naletim" na pogrešne, ali srećom, prebolim i zaboravim. Nije sramota griješiti, to je ljudski. Sramota je ne priznati grešku i tvrdoglavo srljati u još veću.
Sigurno se pitate što me potaklo na pisanje ovakve teme...pročitajte ovo i sve će vam biti jasno...
„Jako dugo vremena sam vjeroval da muško-ženska prijateljstva nisu moguća. Glavni razlog tom mom stavu bila je ljubav koja se može dogoditi. No kad bolje razmislim, ljubav bez pravog prijateljstva zapravo i nije ljubav. Mala je razlika između ljubavi i pravog prijatelja, gotovo nikakva.
Pravu ljubav nisam doživel, al zato jesam pravog prijatelja, ili bolje da se izrazim prijateljicu. Teško mi je kad znam da je i njoj teško, sretan sam kad je i ona sretna, tužan sam kad je i ona tužna. Život mi je jednostavno nezamisliv bez nje. Puno puta sam odbil svoje prijatelje koja znam godinama, radi nje, ispada malo bezobrazno od mene, no ne žalim radi toga. Shvatil sam da mi je ona pravi prijatelj.“
Post je objavljen 05.11.2008. u 18:39 sati.