Marketing
Kada je najteže - tu su, kada sam sretan - tu su... a tko drugi nego PRIJATELJI!!!
hmmm... pocetak je najteži,...
Nije lako kad ti netko laže, kad te iskorištava na bilo koji naćin, uzima ti jedinu malu nadu u svijetu, iako znamo da je nada KURVA u koju svako vjeruje...
Istina je, vjerujem i uvijek imam nade do zadnjeg daha... nekad je tolko teško da počinje moje srce "krvariti".... Svaka suza padne i ožiljak na srcu ostane.... Svi misle kad si stabilan izvana da u srcu imaš samo "ružice" a ni sami neznaju da je kod tebe zid žalosti,,,, ma bilo tko može meni u facu lagati i smijati se te govoriti da nikad nije bio u trenutku patnje i gubljenje nade, da se nikad nije upitao zašto je on baš važan za život, zažto se sve njemu događa...
Ja znam mnogo primjera... neki su uspjeli rješiti ta pitanja sa sobom ili možda s nekim osobama od povjerenja, kojih je jako jako jako malo u ovo jadnom svijetu,.... nije svijet jadan zbog ljudi, nego zbog ponašanja... Nažalost ima ljudi koji nisu uspjeli prebrodit neke stvari i odlučili su "dati" život te su mislili da će sad sve biti bolje i lijepše bez njih... Nisu razmišljale kolko pate NJIHOVI najbližniji koji su htjeli pomoći a nisu mogli.... Kao što rekoh, tj napisao, svatko ima svoje mišljenje i osjećaje prema nekoj osobi... Najteže je ljudima koji moraju trpjet nešto neistinito ili nešto što ih pogađa a nemogu dokazati suprotno jer im nitko ne dozvoljava... Pišem u ovom postu kako svi pate te su nesretni... Namjerno sam to pisao jer tu sam se našao i ja... hmm ovako, pa drage osobe me vole kolko ja njih tj još više :)
Puno puta sam srušen do koljena, moram kleknuti kako bi se sakrio od problema, od ljudi koji mi žele samo zlo, koji žele da unište život koji njima ne pripada... Svaka rijeć koju dobim može me samo ojačati ili oslabiti... Kolko god želim ustati nemogu i nemogu... kao da sam vezan okovima za koje nepostoji ključ sa kojim bi se oslobodio...
nekad nisam znao kako da imam nade u vjernost ljudi kad sam bio puno puta iznevjeren i iskorišten... Sad svi misle dal ja glumim da sam sretan ili nešto slićno... nije tako...
Moram regulirati svoje osjećaje koji bole, moji ožiljci će uvijek biti na srcu i nikad se neće izčlječit...
Rekao sam ljudi mrzite mene jer sam takav kakav jesam, ljudi volite me jer sam takav kakav jesam...
Sva ova događanja koja sam prošao moram priznat i ja sam tio odustat i otići mirno iz ovog svijeta...
NOO... kao da mi je svijetlo ušlo u oći i vidio sam nekog kako mi pruža ruku za pomoć...
Nikad ali baš nikad nisam mislio da će se naći osobe koje ti žele od SRCA pomoći...
Ali jesu, Tamara i Barbara... One su prijeteljice od zlata, zahvaljujući njima moj život ima smisla te mogu živjet sretno, one su mi pomogle da pronađem pravi put i vratim se s osmjehom na licu...
Svaki težak korak ili onaj koji je izgledao nemoguć, nakon razgovora snjima našao sam naćin pobjedit i prokoračit... Ima tu još mnogo njih koji su mi rekli šta znaći život , ne samo za mene nego i za ljude koji me vole,cjene , poštuju i žele svu sreću...
Tako da bi se zahvalio i rekao, da nikad neću zaboraviti ni jednu rijeć iz njihovih usta jer ANĐELI se nikada ne zaboravljaju... Hvala...
u potpisu:
---___Kirby___---
Post je objavljen 05.11.2008. u 18:31 sati.