Marketing
O štakorima, veprovima, puškama i ljudima
Dakle, nikada ne znaš kada će ti nešto izmamiti osmijeh na lice. Nešto neočekivano. Nešto što ti onda u djeliću sekunde vrati nadu.
Izgubljenu.
Jutros se vozim busom na posao oko pola 7.
Gledam kroz prozor svoje misli. Odjednom vozač na sred trotračne ulice počne voziti vrlo sporo i stane. Nigdje ispred njega auta. Ni lijevo, ni desno.
A onda s desne strane na kojoj sam sjedila ugledam malog krznatog četveronošca dugog repića kako briše preko ceste, tip ispred autobusa i bježi u kanalizacijski otvor onih naših visokih novozagrebačkih "rinzola".
Nisam mogla vjerovati da u ovom gradu postoji čovjek koji nije nagazio gas kad je ugledao štakora.
Nisam mogla vjerovati da u ovom gradu postoji čovjek koji bi zaustavio autobus da maleno stvorenje prijeđe cestu.
Čovjek koji je štakoru spasio život.
Čovjek koji se nije zgadio.
Čovjek koji je smatrao da štakor IMA PRAVO živjeti.
S obzirom kakve stvari svakodnevno čitam koje ljudi monstrumi rade daleko simpatičnijim stvorenjima, pa i pripadnicima vlastite vrste, ovaj me ranojutarnji događaj ispunio oduševljenjem.
Nadom.
A to, barem što se mene i mog beznađa za ljudski rod tiče, nije mala stvar.
Još uvijek se smiješim.
Kao na vijest od neki dan: "Tukao svinju, ubio sebe".
Imbecilni lovac koji je upucao vepra, ali ga nije uspio ubiti.
I umjesto da onda skrati muke jadnoj životinji, imao je potrebu zatuči puškom životinju koja se još uvijek koprcala i borila za život.
No svojom inteligencijom hladetine okrenuo je cijev puške prema sebi, puška je opalila i on je ubio sebe.
Ja to zovem kozmičkom pravdom.
Koja je spora, ali tu i tamo se uplete.
Tek toliko da pokaže da je ima.
I nikada ne znaš kada će se umiješati.
Volim kada se zlo vrati zlima.
I to mi budi nadu.
Koja inače kod mene tinja vrlo slabašno.
Jedva.
I za kraj. Obožavam jesen. Obožavam miris kiše, kapljice, maglu, boje, lišće, okus plodova. Jesen je jedno od četiri meni najdražih godišnjih doba 
Post je objavljen 05.11.2008. u 08:22 sati.