Gledao sam te sinoc. U snu. Tuzan. Mrtvu.
U dvorani kobnoj, u idili cvijeca,
Na visokom odru, agoniji svijeca,
Gotov da ti predam život kao žrtvu.
Nisam plak'o. Nisam. Zapanjen sam stao
U dvorani kobnoj, punoj smrti krasne,
Sumnjajuci da su tamne oči jasne,
Odakle mi nekad bolji zivot sjao.
Sve baš, sve je mrtvo: oci, dah i ruke,
Sve, sto ocajenjem htjedoh da ozivim
U slijepoj stravi i u strasti muke.
U dvorani kobnoj, mislima u sivim.
Samo kosa tvoja jos je bila ziva,
Pa mi rece: Miruj! U smrti se sniva.
.......................
(hvala braći Galić )
Post je objavljen 04.11.2008. u 14:06 sati.