Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/07morsky08

Marketing

proša je još jedan Dušni dan...

Eto. Obavila. Posal. Onaj koji nije zec. Pa nije ni pobiga.
Sad mogu doć na blog.
Mislin, nije da san kopala kanale, ali isto me izmorilo. Po iljaditi put da ponovin, nije isto natovarit posla jednoj npr. vridnoj Slavonki, Zagorki, da one tamo Međimurce i ne spominjen, a u one iz Metropole da upće ne diran, nije to isto ka reć jednoj Dalmatinki: ovo moraš odradit do ponediljka, reć joj to u četvrtak iza kojeg je predblagdanski petak. Dobro, niko mi to nije reka, ali neke stvari čak i mi ovdi znamo sami...Pa kad te još mater tlači šest dana da je kasno u subotu odnit cviće na grob, a papin grob je btw na škoju, naravno, do subote to mora bit sve uređeno, cviće aranžirano i sviće popaljene, pa toj dotičnoj linoj Dalmošici pukne film i ne da joj se po miljunti put objašnjavat stručnjakinji (ma šta stručnjak, doktor nauka je to) za kompliciranje i padanje u depresiju iz razloga što puše jugo pa će se brod valjati ka tikva, dakle, pukne joj film, pa ode u petak s posla koji se mora napravit do ponediljka... Pa onda ta dotična lina i od južine dotučena Dalmošica mora radit u subotu, na blagdan i praznik, jedina u državi valjda. Pa bude još više dotučena. Ubijena.
Inače, kad već spominjen te svoje napadaje linosti, koji dođu, naravno, onda kad ne triba (jer ima li uopće razdoblja u životu jedne žene, radnice i matere koji bi bili primjereni da se ta ista žena prepusti stanju blažene nirvane i linosti za napravit išta više od okretanja lista dobre knjige, podizanja šalice kave i gašenja čikova? Ako ko zna kad bi to moglo biti neka mi hitno javi na mejl, molim lipo.), kad san to spomenula u prošlon postu, ostala san dužna odgovor @Brodu u boci koji je u svom kratkom pitanju izrazio svoju svekoliku nevjericu u izjavu da san ja, tj. filipinka, moj alter-ego na blogu.hr, da smo nas obadvije - line Dalmatinke.
E, pa ja san ti se, dragi moj @Brode, donedavno pinila kad bi čula izjavu da su Dalmatinci po svojoj prirodi lini. Pusti vicevi na tu temu, bili su mi smišni, ali gorki je bija taj smih. Odmah bi bila spremna na svađu, odmah bi potegla svoje najjače adute i argumente, mukotrpni rad naših predaka, suhoziđe i primoštenske vinograde. Oni će mene zajebavati! A koji oni, pojma nisan imala.
Naravno da bi u takvin prilikama mudro primučala da iman sina koji je od svih ponuđenih sportova odabra ribičiju, a od instrumenata koje mu se nude u muzičkoj školi, on bi svira - triangl (jebate, kako se njega sitija?).
A u bilježnici iz škole donese tekst koji glasi: Školski rad, dalje mu se nije dalo pisat.
To bi primučala, jer ne znan na koga se mali uvrga. Spor ka blato, lin ka oni Dalmatinci iz viceva. To mi je misterija.
I onda mi je moja frendica purgerica zagorsko-slavonskih korjena (uf, koja kombinacija!), skrenula pažnju na detalj da mi Dalmatinci SAMI smišljamo te viceve i SAMI širimo famu o svojoj... hm, kako da se izrazim, nevoljkosti za rad, i da je ona tek preseljenjem u Zadar otkrila tu činjenicu, ali nikako da se uvjeri na nekom živom primjeru. Sve vridno oko nje! Svi rade ko crvi.
Bemti, nije moguće. Mi sami da pljucamo po sebi?!
Pa sam stala i razmislila. Pa san nakon tog razmišljanja ostala malo razočarana i tužna. Mislin, ono, kad ti se neki teoremi, oslonci, sruše, nije to lako podnit bez malo sjete.
Ako Dalmatinci nisu lini, tj. ako ih ne-dalmoši prestanu tako percipirat, a percepcija je puno važnija od stvarnog stanja stvari, ako dakle, budemo stalno objašnjavali da to nije tako, na kraju će i najtvrdoglaviji protivnici povirovat ideji da Dalmatinci nisu lini, štoviše da su najvridniji ljudi na kugli. I šta onda?
Dvi negativne stvari iz toga mogu proizić.
Prvo, nestaće zajebancija i vicevi. A mi južnjaci moremo živit bez puno stvari, ali bez zajebancije bi nam život ipak bija nepodnošljiv.
Drugo, morali bi ispunit očekivanja. Postizat rezultate. Kad si vridan i radišan, od tebe se očekuje stalno više i više.

Znači, bolje nam je ovako. Lini i sritni.
Triba dakle, održavat taj teško stečeni imiđ neradnika. Čuvat ga ka kap vode na dlanu.

Tome u prilog, evo jedan stari vic:

Side Šime i Frane na klupi na rivi (splitskoj valjda) i guštaju u popodnevnoj siesti.
"Šime, nagni malo glavu i virni je li mi pišaprešto odbotunan. Malo mi se piša."
"A nije, Frane moj, zatvoren ti je."
"A dobro, nema veze, pišat ću sutra."

Ne znan šta mi bi da san se vako vridno raspisala.
Došlo mi spontano. Uopće nisan o tome tila pisat.

Nešto san drugo tila reći.
Baš san sritna šta ne živin u Zagrebu. Ili Njujorku. Ili Milanu. Ili ne znan di već, di san sve tila živit kad san bila mala i mlada. Sad ovo nema veze s prethodnom temom dalmatinske l...ležernosti, nego sritna san da ne živin, svatili ste već, u nekon velikon gradu, u nekoj metropoli, megapolisu ili bilo kojen gradu većem od, štajaznan, stoiljada ljudi. Ma i to mi je previše, Split mi je prevelik, ma šta Split, i Zadar mi je izaša prevelik.
Nije da san jučer došla u grad. Rodila san se u njemu. Ali mislin da to nema veze s mjeston rođenja, kad si u duši Ivica Kičmanović. Ili to ima veze s mojim otočkim porjeklom, jer i najveći škoj je malen, omeđen i definiran, ništa na škoju nije predimenzionirano ni raskošno, svega ima taman toliko koliko triba i nimalo više, sve je po miri čovika, a budući da je tamo ljudi malo (ali odabranih) tako je i ta "ljudska mira" mala.

Pa tako, ja nikako da se naviknem na suvremene predimenzionirane prostore i objekte, na super-mega-storove, trgovačke centre, city-centre i city-galerije, avenije, i slične građevine, ma ja se u kući od preko stotinjak kvadrata izgubin, a u super-Konzumu ne mogu nikako nać di stoji pašta ili pašteta, oden po malo kruva i salame, vratin se s kompletnom posteljinom za francuski krevet ili razrjeđivačem za uljanu boju koji mi možebitno jednon zatriba. Kruva i salame se sitin sto metara dalje i ne da mi se vraćat. Pa dica ostanu gladna.
Više niti ne pokušavan kupovati u nekom od stotina dućana u tim "galerijama" i šta-ti-ga-ja-znan-kakvin-sve "centrima" ili nać se s nekim na kavi u jednom od miljun kafića po tim natkrivenim "avenijama". U kino više ne znan ići, benti. Garant ću ući u krivu dvoranu. I pogledat pornić umisto crtanog filma. Aj dobro, svatila bi valjda negdi prid kraj filma, pa bi se primistila.
Da ne duljin, svatili ste šta van je Ivica Kičmanović tija reć.
Vlastiti grad me je prerasa. I to me baš ljuti.
Nekako san sve manja u svojin očima. Sve izgubljenija i nesnalažljivija.

Pa mi je tako promaklo da grad raste ne samo u rodilištu, nego i na gradskom groblju. I naših mrtvih je sve više, iz godine u godinu raste broj polja na koja su se grobnice proširile.
Pa smo ja i mali filipinac lutali gradskim grobljem u potrazi za rođacima i prijateljima i poznanicima.

Photobucket

Neke smo našli brže, neke sporije.
Neke nismo mogli nać uopće. Ka da su se preselili na drugu adresu. Ka da su u zemlju propali.

Photobucket

Nema veze. Baš smo se dobro zabavili gledajući maštovite spomenike, anđelčiće i Majke Božje, uživali u pogledu na more cvića i svića.
Ka neki tulum. Parti na groblju. Samo je švedski stol falija.

Photobucket

A vrime je bilo... više je ličilo na prvi lipnja, nego na drugi studenoga.

A kad san se vratila iz groblja i iz carstva mira i tišine, valjalo se pobrinuti za potribe živućih, pa san otišla u mesnicu. Pa me je mesar skoro posla natrag. Na goblje mislin. Po hitnom postupku. Zamalo me kolpalo.
3 (tri) teleća šnicela, cca. 65 deka, naplatija mi je 67 (šezdesetisedan) kuna.
Pa ti to preživi!

A jesan se ja ovdi razlajala, ka da neman drugog posla u životu... E jesan prava Dalmatinka! Lina za radit, ne za lajat.
A jesan se i umorila...
Iden doma malo ubit oko...


Post je objavljen 03.11.2008. u 11:00 sati.